Time su ukazale na štetne i arhaične konstrukcije ženskosti i muškosti iz kojih i dan danas proizlaze diskriminatorne prakse i sveprisutno nasilje nad ženama u patrijarhalnom društvu.

'Sedam mjeseci nakon prve organizirane molitve u Šibeniku, svijet je i dalje nesigurno mjesto za žene i druge potlačene grupe ljudi, naročito drugačije. Iako nijemo ili ispod glasa u usta uzimaju ženske slobode želeći ih pretvoriti u podređenost muškom autoritetu, jasno poručuju da neće prihvatiti društvo u kojem muškarac stoji uz ostale, a ne iznad njih.

Cijeli prizor ne bi bio toliko začudan, da suština te inicijative nije protuustavna i u nesrazmjeru s nizom pozitivnih zakonskih propisa Republike Hrvatske i međunarodnih konvencija koje je RH ratificirala.  Dok se moleći muškarcigrčevito drže za argument kako se radi „samo“ o molitvi, odbijajući shvatiti kako i dalje živimo u društvu u kojem su žene nerazmjerno pogođene nasiljem u obitelji, počinitelji kojega su nerazmjerno muškarci, žene su i dalje pretučene, ubijane, zlostavljane iza četiri zida obiteljskog života. Dok prikazuju svoju „molitvu“ kao želju za prestankom pobačaja, nesvjesni su žena koje su u to ime umirale i umiru, zbog izostanka liječničke pomoći ili nesigurnih uvjeta. Dok mole za domovinu, ignoriraju nasilan sadržaj kojim se po njihovim portalima izruguju i omalovažavaju drugačiji, drugi ljudi i čitave skupine protiv kojih se svakodnevno stvara nemali internetski sadržaj čiste mržnje. Dok preko predstavnika svojih inicijativa zagovaraju javne politike s ciljem ograničavanja prava ženama i drugim društvenim grupama, nesvjesni su vlastite povlaštenosti da žive po vlastitoj mjeri. Nije im dovoljno to što imaju slobodu i društveni okvir u kojem svoj život mogu živjeti kako god žele, oni ga silom žele nametnuti i svima koje vide kao vlastite neprijatelje u samoprozvanoj borbi za jednu mitsku istinu.

Umjesto molitve za druge koji u ovom društvu nemaju iste privilegije, umjesto inicijativa za prestanak realnog i ozbiljnog problema obiteljskog nasilja, seksualnog zlostavljanja žena, strukturalnih nejednakosti koje žene u ovom društvu svakodnevno osjećaju na svojoj koži na poslu, u zdravstvenim i drugim ustanovama, ali i vlastitim kućama, umjesto zagovaranja kulture mira, razumijevanja, prijateljstva, solidarnosti, rada i društva u kojem se ne bojiš da bi različiti od tebe mogli načeti tvoj identitet jer je on jak, muškarci koji kleče, izbjegavajući priznati da njihovo prisvajanje javnih prostora jest politička borba, nazivajući se i vitezovima, pozivaju na mržnju, nasilje, promoviraju ideje nametanja jednog (vlastitog) okvira svima. Znak je to nemoći, ugroženosti i nesigurnosti, jer samo nesigurni, oni koji se boje, nejaki, mogu glasno i javno pozivati na brisanje neistomišljenika i na njihovo guranje izvan zakona kako bi zaštitili vlastita nesigurna i nejaka uvjerenja. Kukavičluk muškaraca koji kleče za ograničavanje sloboda drugih u društvu čin je javnog iskazivanja straha i nesigurnosti u vlastiti identitet, nesposobnosti da zamisle društvo u kojem su okviri dovoljno široki i u kojem ima mjesta za sve.

Sloboda koju imamo, a koja s protekom vremena raste i širi se idejom da živimo u društvima raznolikosti i različitosti kao objektivne prednosti i prostora za uzajamno učenje i uvažavanje, rezultat je kontinuiranih napora žena i potlačenih skupina. Uberimo plodove te borbe, zagrizimo u njih i sagradimo društvo po mjeri svih', objasnil su svoj performans.