Pogled iz splitskog kantuna na vaše ulice i kalete, posebice kada se odbaci dalmatinski kampanilizam, dovoljno govori koliko su naoko mali pomaci ustvari veliki i koliko se ciljanim zahvatima može dosegnuti komunalni standard kakav zaslužuju građani od Njivica do Vidika koji, nota bene, sve to (ne)izravno i plaćaju, piše Gordan Zubčić za Slobodnu Dalmaciju.

Jer nije to šminka, koliko god vam se to možda činilo ako živite dalje od Poljane, Vanjskog ili Varoša, prava je šminka ono čime gradski oci proteklih tjedana mažu oči mojim sugrađanima. Par desetaka kvadrata asfalta nabačenog na trotoare pritrujene desetljetnim nemarom, zakrpe na kolnicima kojima dnevno prolaze deseci tisuća vozila i plastični kontejneri koji svake noći gore kao u kakvoj brazilskoj faveli.

Koliko god se trudili građanima ponuditi nove rakurse, ipak je riječ o dva potpuno suprotna komunalna lica iste stranačke vertikale, što cijelu priču pod Marjanom dodatno pomiče u zonu (ne)rada premda se dio problema krije i u nepostojanju kontinuiteta vlasti u Splitu, što je, bez obzira na boju stranačkog dresa, teška nepoznanica još od prvih višestranačkih lokalnih izbora.

Ali, ovo nije priča o politici ni o, kako joj tepaju, dalmatinskoj metropoli, nego prvenstveno o Krešimirovu gradu na koji bi se Split i Splićani, htjeli - ne htjeli, mogli ugledati kada su u pitanju izgled i osnovne funkcije jedne komune. Uređeni pločnici, zelene oaze, ukopani spremnici za otpad, pa čak i naoko relativna urednost glavne Pijace, čine se poput SF filma u usporedbi prema korijenjem nazubljenim pločnicima, gorućim kontejnerima i balkanskom Pazaru.

O obnovi tvrđava govori njihovo značenje na, kako se to voli reći, brendiranje grada, a ako se to čini "pumpanjem", onda ga treba usporediti sa stanjem povijesno istodobnih zidova Gripa i u njima smještenih ustanova koji nisu brend nego - opasnost. Ma koliko struka govorila da njihova revitalizacija baš i nije izvediva po šibenskom receptu.

Problem parkiranja je možda zajednički, ali je ukopavanje garaže pod kameni "krov" Poljane također nešto o čemu se u Splitu govori već najmanje dvadesetak godina. Međutim, od pustog "inžinjanja", javnih rasprava i pogodovanja izabranim privatnicima nismo daleko odmaknuli. Ili zapravo jesmo, u Splitu smo ga "riješili" prelijevanjem parkirališnog sektora jedne javne tvrtke u krilo druge, k tome preskupo otkupljene od dotadašnje braniteljske "zadruge" i pretvorene u još jedan poligon za uhljebljivanje.

Znam, reći ćete da svega toga ima i pod vašim nebom, da ste istrpjeli i svakodnevno trpite raskopane ulice, radove koji su ujutro zatvorili jedan smjer, a poslijepodne drugi. I da su javna poduzeća puna "naših" i "njihovih" ljudi čija je jedina referencija - stranačka knjižica. Ili su primljeni radi vraćanja usluga "našima" i "vašima", pa su, eto, postali dio lokalne ekonomije koja još uvijek s opravdanom nostalgijom spominje privatizacijom i ratom razoreni status industrijskoga grada giganta.

Ako vam se sve ovo čini kao neutemeljeno ili poput kakvog hvalospjeva, lipi moji Šibenčani, provedite samo pola dana osamdesetak kilometara jugoistočnije i malo se prošetajte nakon kave na Rivi i Zapadnoj obali. Imat ćete što vidjeti...