Nitko ne zna kako bi Branimir Štulić opjevao Ameriku i bi li uopće pjevao, da može danas biti onaj Johnny iz najboljih dana, ali zato svi znaju da je Amerikancima sve manje do pjesme.

Bahata stara dama nikad nije bila previše bistra, ali imala je jaku ekonomiju, hollywoodski PR i make up, opaku vojsku i obavještajnu zajednicu s licencom za ubijanje po cijelom svijetu, od Paname, Kolumbije, Indonezije, Vijetnama, Iraka, Irana, Sirije do Kosova, Berlina, Londona pa natrag do svojih istočnih obala. 

U njezinim najboljim i najgorim godinama, vodili su je mnogi čudni tipovi poput Dicka, primjerice, koji je morao otići jer je špijunirao opoziciju, ili Williama koji je lagao da Irak ima oružje za masovno uništenje, ali nije morao otići niti odgovarati za prekomjerno granatiranje svojom Pentagon demokracijom. Još je najbolja bila onih godina kad je uzde blesave dame držao kauboj, onaj glumac koji je s Gorbačovom rušio zidove, a istini za volju, svi su njihovi predsjednici kućnog savjeta zapravo bili glumci i pijuni. O tome je još davno ponešto rekao i general Dwight, a potom i zgodnjikavi katolički ženskaroš, malo prije nego što će u Dallasu popiti metak usamljenog strijelca Lee Harveya ili nekog drugog, vrag će ga znati, možda je to bila mafija, CIA, možda su u šumi. 

Donald Trump ušao je u politiku šizofreno, noseći u sebi pomalo od Dicka i Williama, nimalo Trumana, JFK-a niti Frankie Delano boya, ali s dovoljno ludosti da naslijedi Trumana, jedinog među njima koji je pritisnuo botun. Dvaput, jednom za Hirošimu, drugi put za Nagasaki. 

Trump voli oružje, Drugi amandman, rodjačke milicije i nije mu problem narediti da se iz njega po Amerikancima puca. On je mainstream, odraz umorne stare dame koja bi da gleda, da nije ćorava i ishlapljela poput staroga Joea, u ogledalu vidjela ovisnicu o cracku u terminalnoj fazi i mračnu siluetu koja joj dahće za vratom i nešto na kineskom zbori.

‘Njega ni metak neće’, kažu Srbi, ali metak dobro mu dođe. 

Milanović, Plenković, Kerum, čak i alanfordovski ministri vanjskih poslova i zdravstva, živa su dosada za Ameriku kojoj parirati više ne može ni Pernar u ovom matrixu koji se guši u gomilama umjetno štampane love bez ikakve realne vrijednosti, u smeću kojeg ni Tony Soprano ne bi mogao sanirati.