Razlozi su se jasno dali očitati s transparenata koje su prosvjednice i pokoji prosvjednik donijeli na Poljanu.

'Drugo stoljeće, isto pakovanje', 'Pobačaj je ustavno pravo' i još tridesetak transparenata sa sličnim porukama držale su prosvjednice na Poljani, a zatim su se zaputile kroz kalelargu do katedrale ispred kipa njenog graditelja Jurja Dalmatinca. 

Od parola na transparentima zapela nam je za oko parafraza na Baby Lasagnu. Ovdje mačka neće mjaukati nazad svom navodnom vlasniku, već će gnjevno zarežati. Poprilično simbolike.

Na Poljani je bilo pedesetak okupljenih, međutim, ta se brojka najmanje poduplala kad se krenulo u marš. 

Možda brojka od stotinjak prosvjednica i prodsvjednika za ženska prava nekom ne zvuči prevelika, ali ne sjećamo se kad je na nekom prosvjedu za ljudska prava u Šibeniku bilo više ljudi.

Od političara, vidjeli smo tu Tončija Restovića i još nekoliko SDP-ovaca. Naravno, i dožupanicu Iris Ukić Kotarac. Iz gradske uprave i HDZ-a nismo vidjeli nikog. Oni su se, valjda, zadovoljili svojim izražavanjem podrške jutrošnjim dijeljenjem karanfila na Poljani.

Zbog čega je ovaj marš uopće organiziran, pročitajte u pozivu organizatorica kojeg su i pročitale kod katedrale.

'Zašto?

Karanfili, ruže, bombonijere, popusti građevinskog materijala, popusti na kozmetike i seksi donje rublje, popusti na zabave u kockarnicama u pratnji lakih nota. Stiže 8.Mart! Dan je to kada uobičajeni seksistički komentar kolege bude „samo za vas, danas je vaš dan“, kad vas uobičajeno nasilni muž/partner odluči, umjesto šake, počastiti čokoladom, a poslodavac vam pokloni ružu da nadomjesti činjenicu da radite za manje para od svojeg kolege na istom radnom mjestu. Recimo, ministar obrazovanja je učiteljice i odgajateljice počastio koeficijentom koji će njihove plaće sasvim sigurno ostaviti u domeni ocjene „nedovoljan“, kada ga se stavi u kontekst rastuće inflacije i najviših cijena hrane i pića u Europskoj uniji. Ali čemu panika, učiteljice i odgajateljice svoj posao obavljaju kao poziv, ne za plaću ili dostojanstven život.

Dan je to kada ćemo nakratko zaboraviti i na porazne podatke o nasilju protiv žena, a crveni karanfili kojima se iskazuje poštovanje, briga o ženama, zainteresiranost za kreiranje društva ravnopravnosti za par dana će uvenuti, završiti u otpadu, a medijske stupce opet će puniti naslovi o ubijenim i zlostavljanim ženama i djevojčicama?

Dan je to kada ćemo nakratko zaboraviti na činjenicu da nikakve pravedne raspodjele kućanskih poslova i odgajanja djece nema i dan kada će večera u nekom restoranu nadomjestiti godine neplaćenog rada u obitelji koji je pao uglavnom samo na leđa žena?

Dan je to kada se nećemo htjeti baviti ratovima i retorikama koje našu djecu žele ponovno prisiliti na odsluženje vojnog roka. Dan je to kada ćemo pomalo zaboraviti da svaki dan gledamo genocid koji se događa pred našim očima, a koji još nismo nedvosmisleno osudili. Ljubavni film u obližnjem multipleksu bit će dovoljan da to ostavimo po strani?

Možda ćemo zaboraviti i činjenicu da su nam djeca otišla, bolje rečeno, pobjegla iz države u kojoj ne možeš više unajmiti ili kupiti ni garažu, u kojoj ne možeš otvoreno reći koga voliš i u kojoj te svake prve subote u mjesecu podsjećaju da si nerazumna, da nemaš pravo donositi odluke o vlastitom tijelu i zdravlju. Uz dobro, crno vino na popustu svašta se može zaboraviti?

Onoj nekoj koja ovih dana pokušava doći do informacije o tome gdje i na koji način može prekinuti trudnoću bez da o tome sluša prodike, popovanja, mudovanja i molitve na putu do bolnice (ili da putuje u drugi grad ili državu) možda pomogne koncert na kojem će slatki tip pjevati o „nesuđenoj ljubavi“ ili neka stand-up komedija na naš račun?

Svakako će nam biti lakše kada brigu o skrbi djece u nedostatku mjesta u vrtiću, u nedostatku vrtića i nedostatku javnog prijevoza od udaljenijih mjesta u županiji do prvog mjesta s vrtićem zamijenimo pićem s prijateljicama na koje nismo otišle već godinama jer smo morale čuvati djecu. Ali nema veze, imamo bake koje nakon cijelog životnog vijeka rada za plaću i rada bez plaće čuvaju našu djecu dok se novac gradova i općina troši na plaćene članke i turističku infrastrukturu?

No, ako nam karanfili, čokolade, komičari, filmovi, večere i popusti građevinskog materijala ne brišu gorak okus nejednake plaće, neplaćenog rada, manipulacija s koeficijentima, slobodnim danima, godišnjima, izrabljivanja, seksističkih upadica, neželjenih pogleda, dodira, udaraca, ubojstava, nebrige za osnovnu socijalnu infrastrukturu, nebrige za odgoj i obrazovanje naše djece, pokušaje prisile na vojne igre moćnika čija djeca nikad neće u rat, nepostojećeg zdravstvenog sustava, nepostojećeg sustava skrbi o starijima, preskupog života, nedostojnih životnih prostora koji se rentaju za suho zlato, uplitanja u jajnike, maternice, uplitanja u odabire partnera i partnerica, životne odluke, „šta će selo reć'“ priče, „čigova si mala“ priče i ostale otrove koje svakodnevno vidimo i živimo, pridružite nam se na šetnji od Trga Poljana do Trga Republike Hrvatske'.

Pogledajte fotogaleriju.