Dužnost gradonačelnika Šibenika Ante Šupuk (1838. – 1904.) preuzeo je početkom 1873. godine i gradom upravljao punih 30 godina, do 1903. godine kada se povukao s lokalne političke scene. Zahvaljujući njegovom poduzetničkom duhu i političkim vezama, Šibenik je krajem 19. stoljeća zahvatio gospodarski i kulturni preporod. Grad je dobio željezničku prugu prema Splitu i Siveriću, gdje se nalazio najveći dalmatinski ugljenokop, vodovod, prve moderne industrijske pogone, popločane ulice, kanalizaciju, bolnicu, zgradu suda, kazalište, građansku školu, prošireno i modernizirano pristanište s operativnom obalom, gradski perivoj i prve javne spomenike, a u općinsku administraciju uveden je hrvatski jezik kao službeni.

Jedan od najznačajnijih poduhvata Ante Šupuka bila je izgradnja cjelovitog sustava proizvodnje, prijenosa i distribucije višefazne izmjenične struje, koji se sastojao od hidroelektrane Krka na Skradinskom buku, dalekovoda od rijeke Krke do Šibenika i potrošača u Šibeniku. Projekt je osmislio i realizirao sa sinom Markom (1864. – 1903.), kapetanom duge plovidbe, i Vjekoslavom pl. Meichsnerom (1847. – 1916.), šibenskim gradskim vijećnikom i nadmjernikom.

28. kolovoza 1895. godine pušten je u rad prvi cjeloviti izmjenični elektroenergetski sustav u Hrvatskoj. Sastojao se od hidroelektrane na rijeci Krki, jedanaest kilometara dugog 3 kilovoltnog dalekovoda na drvenim stupovima i potrošača javne gradske rasvjete grada Šibenika. Elektrana je bila vlasništvo tvrtke Šupuk i Meichsner – Prva ovlaštena električna centrala u Dalmaciji „Krka” (Šupuk e Meichsner – Prima concessionata centrale elettrica in Dalmazia „Krka“).

Arhitektonski kompleks hidroelektrane sastojao se od dvaju dijelova: donjeg, podvodnog, za smještaj turbina, i gornjeg, za strojarnicu i rasklopni toranj. U elektranu je prvobitno ugrađena jedna Girard okomita turbina s prijenosom na vodoravnu osovinu generatora dvofazne izmjenične struje. Za pogon ove turbine koristilo se samo 3,2 m³/s vode iako je koncesijom odobrena količina od 25,81 m³/s. Godine 1899., radi povećanja kapaciteta za napajanje tvornice karbida u neposrednoj blizini elektrane, ugrađena još jedna Girard turbina. Tvornica je iste godine izgorjela u požaru.

Generatorski napon do Šibenika se prenosio dalekovodom dužine 11 km s četiri vodiča. Osim za javnu rasvjetu Šibenika hidroelektrana je davala energiju za pogon mlinova, uljarica, tvornica tjestenine, a kasnije su se na mrežu priključili kazalište, kavane i hoteli te prva domaćinstva..

Godine 1913. obustavljen je rad stare hidroelektrane na temelju ugovora između tvrtke Ante Šupuk i sin i SUFID-a (Società anonima per l'utillizzazione delle forze idrauliche della Dalmazia), a 3,2 m³/s vode koje je ona koristila stavljeno je na raspolaganje obližnjoj HE Jaruga u vlasništvu SUFID-a, koja je puštena u rad 1904. godine.

Na početku Prvog svjetskog rata vojne vlasti demontirale su postrojenja u staroj hidroelektrani Krka i dva bakrena vodiča do Šibenika radi korištenja materijala za ratne svrhe.