Najteže je kad ne mogu ništa napraviti

Kristina je medicinska sestra na šibenskoj Hitnoj: 'Nemoguće je zaboraviti prizore s prometnih, ali naprijed nas guraju one lijepe priče'

Šibenik   |   Autor: Ana Rak   |   25.09.2022 u 14:02

  V.B/ŠibenikIN
Njihovo radno mjesto je u kolima, svakodnevno se susreću s najtežim životnim pričama i tragedijama, a dalje ih guraju one lijepe priče kojih ipak ima. Oni su djelatnici Hitne pomoći, prvi su na mjestima nesreće, a nikad ne znaju kako će radni dan izgledati. Jedna od njih je Kristina Krstić, 29-godišnja medicinska sestra iz Šibenika koja je od malih nogu znala da se želim ovime baviti.

- Od malih nogu znala sam da želim raditi na hitnoj, srednju školu upisala sam ciljano, znala sam gdje idem i zašto. Otac mi je također u ovom poslu, vozač je hitne preko 20 godina, ali nisam samo zbog njega izabrala ovo zanimanje. Sviđa mi se dinamika ovog posla gdje ne znam kako će dan izgledati, a i bitan mi je taj kontakt s ljudima gdje ih vidimo u njihovom najprirodnijem elementu. Možemo napraviti razliku, utješiti osobu, pomoći im, u potpunosti se posvetiti čovjeku i u konačnici, napraviti razliku između života i smrti – priča nam Kristina.

Nakon srednje škole, odrađenog staža i ambulantnog posla, počela je raditi kao medicinska sestra u vanbolničkoj hitnoj Zavoda za hitnu medicinu i iza nje je već 10 godina iskustva na ovom mjestu.

Prvog terena ne sjeća se, ali sjeća se prve prometne nesreće na koju je izašla i to je bilo vatreno krštenje. Ti prizori su joj, kako nam otkriva, i dan danas pred očima.

- Na teren su izašla oba tima iz smjene, bio je mrak i nesreća je bila poprilično gadna. Čak su prve informacije bile da ima mrtvih, ali srećom bile su netočne. Mrak, dijelovi automobila po cesti, panika oko nas i ozlijeđeni. Jedna sudionica nesreće bila je u poprilično teškom stanju, toliko da nisam uopće mogla predočiti kako bi ta cura trebala izgledati. To mi je bilo najgore, a prizori te prometne su mi još uvijek pred očima. U ovih deset godina rada nagledala sam se svega, a smrtnih slučajeva bilo je više nego mogu izbrojati. I nikad nije lako, pa ni kad se radi o prirodnoj smrti u dubokoj starosti. Tu je obitelj, tuga, ljudi budu često ljuti, krive nas. Najgore je kad dođete i ne možete ništa napraviti jer je osoba već mrtva. Teško se nositi sa svime time, ali pomaže mi što sam vjernik – govori nam.

Tijekom radnog staža susrela se i s popriličnim brojem nasilnih smrti i teško joj je shvatiti i prihvatiti što sve čovjek može napraviti drugome.

Posao je stresan, susreću se s prizorima i situacijama koje je teško zaboraviti, ali naučili su se nekako nositi s time. Međusobno pričajući jer osigurane psihološke pomoći za njih nema.

- Slovenija primjerice ima dežurnog psihologa koji im je uvijek na raspolaganju, bilo timovima hitne pomoći, bilo dispečeru. Mi to nemamo i tješimo jedni druge kako znamo i umijemo. I taj tren bude malo lakše jer smo zajedno u tome, razumijemo što svatko od nas prolazi, ali da to sve prođe, ne prođe. Otac mi je vozač hitne, zaručnik radi kao tehničar, a odnedavno je i brat vozač saniteta pa je olakotna okolnost što se u kući razumijemo. Čak i bez riječi – objašnjava nam.

 

Ispušni ventil pronalazi u glazbi, ona piše i pjeva, zaručnik svira, a voli i planinariti jer tu nalazi mir. Makne se od svega. Iako se susreću s većinom teškim pričama, ima i onih lijepih. Pa čak i kombinacija.

- Prije dosta godina pokupili smo momka kojeg je bacilo s motora i on dan danas svrati. Donese marendu, počasti kavom i čujem 'apdejt' s ozljedama. Zbog nekih ljudi, tako kad nam skinu kapu, malo narasteš u srcu. Imali smo i jedan porod u kolima i to, iako je bilo užasno stresno, bilo je predivno. I trenutak koji pokazuje da svjedočimo ne samo kraju, već i početku života. Znamo se s ljudima i nasmijati, ima tu i lijepih situacija i one su te koje nas guraju naprijed. Kad dođemo na teren, mi moramo biti sve. Prije svega medicinari, ali i psiholozi i utjeha. I uz sve to, na terenima gdje je tolika količina emocija, moramo ostati čiste glave. Najgore je kad ne možemo napraviti ništa osim izraziti sućut i teško je ljudima ponekad objasniti da stvarno ne možemo napraviti ništa. I u tim trenucima boli mi smo im ponekad najveći neprijatelj. I to je ok, ja prihvaćam ulogu krivca u tom trenutku ako će njima biti lakše – iskreno će Kristina svjesna da su izabrali zanimanje koje je sve samo ne lako.

Kad se dogodi neka prometna, ljudima se čini da minute prolaze poput sati i to je Kristina iskusila i na svojoj koži kad se našla u civilu. Iako je hitna došla za niti tri minute, njoj se činila kao vječnost jer drugačija je percepcija. Kristina se jednom našla i u ulozi pacijenta nakon prometne, a na tu intervenciju izašao je upravo njezin otac.

- Bio je jedini tada, drugog tima nije bilo i nije ni znao po koga ide. Nisu znali u kakvom će me stanju pronaći, kakve su ozljede, pa čak ni jesam li živa ili mrtva. Često idemo na teren da ne znamo što nas čeka. Kad je došao, krenuo je raditi i odjednom je iz mraka čuo kako netko govori: 'Tata'. Imala sam ozbiljne ozljede, ali srećom sve je završilo dobro. A on je svoje posao na terenu odradio kao profesionalac, kao s bilo kojim drugim pacijentom. Bez panike i drame. Da mu je bilo lako, nije. I upravo to je stvar koje se svi mi ježimo kad idemo na intervencije, djece i svojih. Posebno su teške i priče kad strada netko od kolega, što smo imali slučajeva. Oporavi li se čovjek od toga? Nikada. To ostavlja posljedice na svima nama – priča nam.

Beneficirani radni staž

Svjesna je da je to posao koji su odabrali i znali su s čime će se sretati, ali da može biti lakše i da sustav može pomoći, može.

- Može i morao bi, ali ništa se ne mijenja. Timova i ljudi je premalo, sestre i liječnici napuštaju državu, a borba za beneficirani radni staž traje već godinama. Meni je teško s 30 godina, a kako je nekome sa 60? Gledam starije kolege, noći im teško padaju, ne mogu nositi nekoga s petog kata, tu više nema brzine i elana, ljude jednostavno pregaze godine. Mnoga zanimanja imaju beneficirani radni staž i sve ja to razumijem, ali ne shvaćam kako smo mi izvisjeli? Ovaj posao se ne može raditi do penzije. Svima onima koji misle da nam ne treba, dala bi da odrade samo mjesec dana u sezoni, ma samo da i gledaju – smatra Kristina.

Iako je ovo posao koji ostavlja psihičke i fizičke posljedice, posao koji nikad ne prestaje jer i ako je u civilu, oni će prvi skočiti, Kristina nikada nije požalila odluku što je izabrala ovo zanimanje.

 - Unatoč svemu, u ovome se vidim do kraja. Čak i kad dođu djeca, znam da će biti izazovno, ali ovo za mene nije posao i nikad nije bio. Ovo je poziv – kaže nam za kraj.

 

 

 

5 fotografija

POGLEDAJTE
GALERIJU

Podijeli:        

// PROMO


// IZ KATEGORIJE

//   FOTO GALERIJE

//   VIDEO