OPG Palinić, čiji je ona nositelj, bavi se uzgojem povrća, badema i maslinarstvom. Obiteljski je to posao u kojem aktivno sudjeluju suprug i tri kćeri.

- One ne vole baš zemlju (smijeh), ali uvijek pomognu kad su neki radovi. Fizički je to dosta težak posao, ali s druge strane psihički me opusti. Na kraju dana tijelo je umorno, ali je glava čista. Nisam netko tko bi moga trpjeti autoritet, bilo bi mi puno teže da svaki dan moram ići u neku firmu gdje će netko svoje frustracije liječiti na meni. I svaki dan od 8 do 15 sati raditi isto. U poljoprivredi su uvijek izazovi, svaki dan je drugačiji – priča nam Kristiana.

Na zelenoj tržnici je od početka, posljednje dvije godine jedini je prodavač, a ovo je prvi put da je tu cijelu godinu. I dok ostali štandovi zjape prazni, na njezinom se može naći domaćeg povrća po koje dolaze kupci čak iz Zadra.

- U početku nas je bilo više, ali prodavači su odustali jer je u gradu mala koncentracija ljudi. Ljeti od turista nema tu 'puno kruha', možda jedan tjedno nešto kupi. Gospođa koja je prodavala sir kazala je da joj se više isplati jedan dan u Vodicama, nego sedam dana tu. To sve, nažalost, pokazuje kakvo je stanje u gradu. Na dane, da nije mene, ljekarne i još ovih nekoliko dućana, nitko ne bi prošao Malom ložom. Najveći problem su veliki najmovi, išli su do 100 posto gore, ljudi su otišli iz prostora, a u isti nitko drugi nije ušao. I sad je prazno. Grad je prazan – govori nam.

Cijene odlaze u nebesa, svi smo tome svjedoci na dnevnoj bazi, a kao primjer navela nam je sjemenski krumpir.

- Lani je kilogram bio jedan euro, sad je dva i pol. Ja bih onda trebala dignuti cijene, ali kome ću, kako? Meni najviše kupuju penzioneri, pedeset posto mušterija mi dođe sa dvije štake. I kako da je dignem cijene kad oni imaju mirovinu 200 eura? Čak i kad im nešto ponudiš, oni neće prihvatiti jer su ponosni. Osim penzionera, najviše kupuju onkološki bolesnici i majke s malom djecom kojima je bitna zdrava prehrana. Imam i redovitu mušteriju koja jedanput tjedno dolazi iz Zadra. Alergičan je na pesticide, ovdje je jednom probao povrće, nije imao reakciju i eto. Kod mene nema kemije– otkriva nam Kristiana.

Kod nje najviše kupuju stalni kupci, rijetko se dogodi da kupi netko tko je slučajno naletio jer rijetko tko u centru grada više naleti.

- Do prošlog tjedna bila sam ovdje svaki dan kad bi vremenski uvjeti to dopustili, sad sam tri puta tjedno jer krenuli su radovi na zemlji pa kombiniram. Iako je nekad teško raditi s ljudima, većinom je lijepo. Često sam im i psiholog, kažu mi što ih muči, znam kakva je kome svekrva, popričamo…Ne znam, ja se ne žalim, dobro mi je ovdje. Grad nam financira troškove prijevoza robe što je jako velika stavka. Stariji građani su zahvalni što imaju negdje blizu kupiti povrće i često komentiraju da im je ovo jedini dobar gradski projekt – kaže nam uz osmijeh.