Sve se može objasniti racionalnim promišljanjem, logičnim odgovorima, višom silom ili spletom okolnosti. I tako skinuti sa sebe svu odgovornost, jer to su ipak privatni festivali pa od institucija ni ne mogu očekivati previše.

Privatni festivali, ali i sjajne priče. Možda čak i sjajnije od većine onih sjajnih priča o kojima godinama slušamo i pomoću kojih se želi izgraditi imidž najprogresivnije od svih dosadašnjih šibenskih vlasti.

"Hvala organizatorima koji su očistili nešto što je desetljećima bilo zapušteno, a ono što ćemo tek osjetiti, kao posljedicu održavanja festivala je interes za Martinsku jer ova lokacija je bajka. Grad će nastaviti održavati lokaciju i u narednim sezonama napraviti iskorak i Martinsku održavati kao pravi potencijal Grada Šibenika."

Tako je pričao gradonačelnik Željko Burić prije dvije godine. Nekidan im je već datu dozvolu poništio i izdao novu, kojom je festival Slurp, lani najposjećeniji događaj na Martinskoj, takoreći osudio na propast. Doduše, za tu dozvolu koju je potpisao pa poništio, i koja je stajala danima na njegovu stolu, nitko nije siguran tko ju je zapravo potpisao, a potom ni tko ju je suspendirao. Burić se u cijeloj ovoj priči drži po strani, uostalom sve se češće čini da se središte gradske moći izmjestilo iz njegova ureda u neki drugi, obližnji.

Slurpu je, da podsjetimo, ukinuto pravo na rad do 6 ujutro i ograničeno do ponoć. Elektronski party do ponoć je, dakako, oksimoron. A nije da nije bilo mjesta za lobiranje i barem pokušaj gradske uprave da se situacija spasi, budući da su crno na bijelo imali službeno stajalište Ministarstva kulture da za "profesionalne kulturno-umjetničkih izvedbe, programe i manifestacije" ne vrijedi nova mjera stožera za rad do 24 sata. Oni mogu dokad hoće, a to su iskoristili i neki klubovi u županiji koji su ovoga vikenda neometano radili do zore. Slurp nije, Slurp je morao zatvoriti šankove i ugasiti muziku u ponoć, unatoč činjenici da se radi o "profesionalnoj kulturno-umjetničkoj manifestaciji" na kojoj se poštuju sve epidemiološke mjere, koja se nalazi na idealno kontroliranoj lokaciji i koja je izmještena iz urbanog područja.

Od "ova lokacija je bajka" do "gasi sve u ponoć" prošlo je tek dvije godine. Ne bi nas nimalo iznenadilo da slijepo držanje uputa Nacionalnog stožera, unatoč izlazu koji im je ponudilo Ministarstvo kulture, i maćehinski odnos Grada i Županijskog stožera prema organizatorima jedne uistinu "sjajne priče", rezultira dubokim promišljanjem o budućnosti festivala na Martinskoj.

Sve to itekako podsjeća na slučajeve Terranea i SuperUha, dva vrhunska festivala oko kojih se gradska uprava nije baš potrudila da ostanu u Šibeniku. Naprotiv. Vlasnici Terranea (koji je, ako je tko slučajno zaboravio, u Šibenik doveo The Prodigy, The Roots, The Fall, My Bloody Valentine, Calexico i mnoge druge zvijezde svjetskog ranga) tražili su pristup moru, odnosno plažu, a jedno od mogućih rješenja bio je i otok Obonjan što im je, koliko je ovom portalu poznato, i obećano. Samo usmeno.

Obonjan je na kraju dan u koncesiju nekoj sasvim drugoj ekipi. Slavodobitno se tada, prije pet godina, govorilo o tome:

"Danas počinje jedna predivna priča ne samo za Obonjan i Šibenik, jer od danas priča o turizmu u Dalmaciji i Hrvatskoj više nije ista", izjavio je Burić pri potpisivanju ugovora.

Je li itko od tada više čuo za Obonjan, osim zbog Jareda Leta i dugovanja?

SuperUho, festival čije se legendarno drugo izdanje 2015. godine dogodilo na tvrđavi sv. Mihovila, i na koje je došlo "pola Zagreba", pod ne baš najjasnijim je okonostima "izgubilo" tvrđavu i pobjeglo u Primošten. Organizator je za to krivio gradsku upravu, a oni su se pravdali da je sve bio samo nesporazum.

Ali nećemo biti nepravedni, bio je jedan festival koji je Grad jako volio i za njega duboko grabio u proračun. Možda ćete ga se sjetiti, zvao se Changer. Bio je to najbesmisleniji, najneorganiziraniji i najnepotrebniji događaj koji je Šibenik doživio u modernoj eri.

Njega je Grad volio, ove bitne očito nije dovoljno.