Franka je dizajnerica koja se u svom radu oslanja na Šibenik, a Šibenik kroz Frankin rad postaje prepoznatljiv. Voli sve šibensko, i to je jasno svima koji je upoznaju. ‘Pokupila’ je puno od mame i tate, a rijetke su žene koje odišu profinjenošću kao Franka.

- Ja sam Šibensko dite i prava Baranovićka. Šibenik je u mojim venama i ne mogu se od toga maknuti. On je za mene najljepši, najdraži i najposebniji. Normalno je, ako ste kreativac i nešto radite, da je konstantno u vašoj podsvijesti nešto što vam je drago. Sve što sam imala sreću raditi, a što je vezano za urbani prostor Šibenika, ispadne da je malo posebnije - kaže Franka.

Dizajn koji oduševljava

‘Malo posebnije’ je svakako skroman izraz s obzirom na nagrade koje osvaja za svoj dizajn i oduševljenje ljudi.

- Možda razmišljam na malo drugačiji način. 1995. godine napravila sam reprezentativni suvenir, Šibensku pucu. Bila sam studentica, grad je raspisao natječaj za suvenir. Palo mi je na pamet da su svi radili boule i kape, barba Ale je radio bunar, a ja sam mislila da to treba biti baš puca. Prikazala sam je na drugačiji način i napravila uporabni predmet. Postala je kutija za nakit. Ta ista moja puca je 2008. proglašena za najsuvenir Hrvatske - priča nam.

Puce je vidjela i u svojoj obitelji, na slikama od prababa i pradida, a kaže da je njen šukundjed bio krojač, radio je šibenske nošnje. Inače jako voli tradiciju i sve što je šibensko. Posljednje što je dizajnirala su mobili na Maloj loži, koji su projekt Veleučilišta u Šibeniku.

- Dobili smo zadatak osmisliti multifunkcionalni punt koji bi ujutro služio kao tržnica, popodne kao slikarska kolonija, a navečer da se može sjesti, slušati klape i slično. Palo nam je na pamet da taj pult ne može biti na sredini prostora jer bi smetao, i bilo bi baš bez veze. Sjedili smo ispred NaMaLo i gledali karike na crkvi koje su nekad služile za kićenje, ili su mi bar tako rekli stariji. Njih smo iskoristili i preko sistema kolotura napravili pultove koji se vežu za crkvu sv. Ivana. Očito je drugačije jer su reakcije bile dobre. Super je bila i moderatorica Kristina Bolanča bez koje to ne bi bilo tako jer ih je postavljala svako jutro u 6.30 sati. Za to smo dobili priznanje Hrvatskog društva dizajnera što je najveća strukovna nagrada u Hrvatskoj - priča nam.

Iz toga se razvila i lampa ‘La Baba’, a na pitanje o tom dizajnu iskreno se smije, ponosna kao i na sve drugo što je napravila i povezala sa šibenskom tradicijom.

- Navečer bi te pulteve trebalo osvijetliti, ali tamo nema struje. Napravili smo lampu koja se tako zove po ‘kupravendama’ koje su tamo prodavale i imale su ‘veštice’ cvjetnog uzorka koje su se prodavale u dućanu preko puta. Ručno sam oslikala te lampe inspirirana baš njima - prisjeća se inspiracije iz djetinjstva.

Ističe kako joj je to posebno emotivno jer je odrasla u gradu, baka joj je živjela u Uskočkoj ulici, mama se tamo rodila i uvijek je bila po centru. Zato obožava unutrašnjost šibenskih zidina i stari grad.

- Ja sam kao šišmiš. Stalno sam unutar zidina. Da mi netko kaže da moram izabrati mjesto bilo gdje u svijetu gdje moram ostati do kraja života i ne smijem se maknuti, ostala bi u starom gradu gdje i živim - iskreno će.

Punjač za mobitel nikad neće biti trilja

Valja istaknuti i ‘OK klupu’, koju su Šibenčani imali priliku vidjeti i podno katedrale, a multifunkcionalna je.

- Za nju smo dobili nagradu za inovaciju. Posebna je jer možete sjesti, jesti, staviti biciklu. Međutim, ima posebnost što skuplja vodu i sistemom kap po kap navodnjava stablo. Uz deset postavljenih klupa na Zlarinu i kod Morinja, posadili smo deset stabala Pinus pinea kojeg obožavam. Dobivala sam poruke od nepoznatih ljudi koji sjede na klupi dok je za vrijeme MDF-a bila postavljena ispod skala od katedrale - ponosno će.

Većina dizajnera bi sličan proizvod opremili solarnim panelima i punjačima za mobitel, ali Franka i Antonio Šunjerga, kolega kreativac iz Ideariuma, odlučili su se za trilju.

- Kad idete u prirodu, ne trebaju se svi ‘uštekati’ i gledati mobitel. Trebali bi uživati u okolini i nešto naučiti. Nije problem dodati punjač ili solarni panel, možda se klupe nisu toliko prodale baš zbog toga, ali baš ne želim iz principa. Trilja je igra mladosti s kojom vježbamo mozak. Cilj je promišljanje kako, hoćeš li skupiti kamen ili list pa igrati, tako se događa interakcija među ljudima - objašnjava.

U kanalu sv. Ante postavljena je ‘Ma klupa’ za mame i bebe, da se žene mogu bolje osjećati u prirodi i dojiti djecu, prematati ih, da nisu izložene pogledu jer, kako kaže, sama je tip koji čuva svoju intimu. Dakle, svi projekti su multifunkcionalni, osim izgleda, moraju imati svrhu.

- Kao kad vidite osobu koja je lijepa, ali nakon pola sata shvatite da je prazna iznutra pa vam više nije ni lijepa. Tako i predmeti u dizajnu - kaže Franka.

Ideje dolaze u snovima

Kaže i da ideje za dizajn sanja, ili joj padnu na pamet u vožnji, ali najčešće u snovima.

- Rijetko ne sanjam. Svako jutro kad se probudim, odmah sam dobre volje. Valjda mi se digne serotonin - kaže kroz smijeh.

Franka slika, kaže da bi prije bila slikarica nego dizajnerica, ali obožava svoj posao i ima dar za njega. Imala bi atelje i samo slikala, da je moguće. Kreativna crta je obiteljska.

- Okolina u kojoj rasteš utječe na tebe. U mojoj kući se uvijek sviralo i pjevali, štafelaj je stajao nasred kuće, mater Neva je stalno crtala, mi smo padali preko štafelaja, a ćaća je beštima.

Normalno mi je bilo crtati, to je svakodnevica, onda shvatiš da drugi ljudi to ne rade i da nije baš normalno. Imala sam prekrasno djetinjstvo, prekrasne roditelje koje sam obožavala i baš mi fale - kaže sjetno.

Lijepo je biti kći takvih roditelja, posebno osobe kakva je bila Neva Baranović. Živjela je punim plućima i bila je prava Šibenka.

- Imali smo sreću da je bila takva. Kad je ona otišla, trebalo nam je godinu dana da se saberemo. Vodila je sve, uvijek si se mogao osloniti na nju. Kad je otišla, kao male ribice, sabili smo se u formaciju velike ribe, skupa smo ručavali ćaća, sestra i ja jer nismo mogli drugačije. Baš nam fali. I mojoj djeci i sestrinoj. Našli smo kutiju koja se zove ‘bakine duše’, s njihove četiri slike i svim malim stvarima, njihovim prvim crtežima. Ne prođe dan da ne spomenu baku i djeda. Tata je jednom došao s kave, rekao da ne može više bez nje, odlučio je da će joj se pridružiti. Tako je i bilo - priča.

Ivica i Maro

Frankini sinovi su isto kreativci, 25-godišnji Ivica je završio glazbenu produkciju, a 20-godišnji Maro studira arhitekturu.

Neva je svakako utkala dio sebe u njihov životni put, ali i Frankin.

- Nisam s generacijom krenula na fakultet jer je imala drugu zamisao. Sprašila me u Italiju u Veneciju. Htjela je da upišem Belle Arti. Imala je čitav plan, a napravila je najpametnije što je mogla jer sam bila razmaženo derište. Prvo sam plakala mjesec dana, zovu me iz Zagreba prijatelji da kuhaju maništru i fažol, a ja ni jezik nisam znala. to je bila najbolja stvar koju je mogla napraviti za mene. Shvatila sam da ne može sve biti kako sam zamislila. Učila sam, učila i učila, spremala se za prijemni, otišla u Zagreb i bila prva - priznaje.

Frana, kako je otac zvao, na kandidaturu za Grandecu kaže da ima puno žena koje to više zaslužuju, za nju ima vremena.

- I mater bi rekla ‘Ajde, lipo ti je to’, ćaća bi se prvo nasmija, tipično šibenski, nema pohvale. Ne dam gušta doma, a vani si ponosan na rezultate svoje obitelji. Onda bi otišao na Medulić i pohvalio se što sam nominirana - zaključuje Franka.