Reportaža s penjališta

Čuli smo da je kanjon Čikole postao prava meka penjača: Išli smo to provjeriti s ekipom iz SPK Teton

Šibenik   |   Autor: Nina Medić   |   24.04.2021 u 11:13

  Valerio Baranović
‘Znate li da je kanjon Čikole postao prava meka penjača iz cijele regije?’ rekao je netko nekad negdje i zainteresirao našu redakciju da ode to provjeriti, no budući da nitko u redakciji nema ama baš nikakvog iskustva u penjanju, valjalo je prvo naći nekoga ko će nas uvesti u cijelu priču. To je bio lakši dio posla. U Šibeniku, naime, već sedam godina postoji Sportsko penjački klub Teton, ekipa penjača koja nas je velikodušno ugostila u kanjonu Čikole.

Teton su 2014. godine osnovali Hrvoje Bratić i Pere Županović. Njih dvojica penjanjem su se ‘zarazili’ tijekom studiranja u Zagrebu, toliko da ga se nisu mogli odreći povratkom u rodni grad te su tako osnovali klub koji je iz godine u godinu okuplja sve više članova. Danas ih je pedesetak.

- Sve veći je interes za ovaj sport i drago nam je da smo doprinijeli njegovoj popularizaciji u Šibeniku. U klubu danas imamo tri licencirana instruktora sportskog penjanja, dva trenera, a do sada smo organizirali devet škola sportskog penjanja - pričaju nam Pere i Hrvoje. 

Ono što im najviše fali je dvorana za treniranje. Članovi trenutno treniraju u malom privatnom prostoru kojeg su sami uredili, a pravu dvoranu nadaju se dobiti u sklopu Centra za mlade koji Grad Šibenik planira graditi na prostoru bivše vojarne Bribirskih knezova. 

- To bi nam omogućilo provođenje organiziranog treninga, čime bi i djeca bila u mogućnosti trenirati penjanje, što trenutno usprkos brojnim upitima tijekom godina, nažalost nije moguće. Također bi i svi zainteresirani svih uzrasta mogli lakše pristupiti i napraviti svoje prve korake u ovom sportu - ističu osnivači Tetona. 

Prije nego smo se upustili u avanturu, upozorili su nas (ili bar mene, možda to nisam prenijela ostatku redakcije, ups) da je penjanje fizički, tehnički i mentalno zahtjevan sport, ali i da donosi brojne benefite. Razvija snagu, izdržljivost, fleksibilnost, balans, fokus, samopouzdanje… Sve je to zvučalo kako treba i kada sam u redakciji spomenula penjanje, uspostavilo da su i kolege itekako željni druženja i svježeg zraka pa smo sve upakirali u nekakav team building bez direktora (bio je pozvan, ali je eto zaspao). 

Nitko se, dakle, iz te naše ekipe koja se odlučila upustiti u avanturu, nikada nije okušao u penjanju. Ali skoro svi smo pogledali film ‘Free Solo’ o tipu koji se bez osiguranja penje na 914 metara visoku stijenu u nacionalnom parku Yosemite.

- Tip nije normalan - bio je naš zajednički redakcijski zaključak. 

I tako smo se te oblačne nedjelje zaputili u kanjon Čikole. Mi i još masu penjača. Pogled sa staze prema stijenama načičkanima penjačima (svi, normalno, najmanje dva metra udaljeni jedan od drugoga, sukladno epidemiološkim mjerama) i dalje prema prekrasnom kanjonu i rijeci bio je impresivan. I eto već na početku, tamo na parkingu kada smo gledali sve te nešibenske tablice, uvjerili smo se da je kanjon Čikole stvarno postao meka penjača iz cijele Hrvatske, ali i šire. Ali nismo se nakon toga okrenuli i otišli. 

Nastavili smo i putem prema penjalištu pokušavali od Tetonaca užicati koji korisni penjački ‘tip’. Jesu bitnije ruke ili noge, što ako padnemo, što ako se bojimo visine, što ako nam se zavrti u glavi kada pogledamo dolje. Ispalo je da su jednako bitne i ruke i noge, pasti ne možemo, a strah od visine uopće ne igra ulogu, uvjeravali su nas.

- Nije tu stvar u visini, nego u težini uspona. Najveća visina na kojoj sam bio je 350 metara i nema tu straha. Ja sam na stijeni potpuno opušten, ako me puca adrenalin dok sam gore, znam da nešto nije u redu - čujem kako priča Franko koji hoda iza mene. 

 

Nije mi to ništa zvučalo logično. Ni kad smo došli na penjalište nije mi bilo ništa lakše. Svi su bili u nekom svom filmu i izgledali kao da znaju što rade. Naši domaćini Tetonci nisu puno komplicirali. S par rečenica pripremili su na uspon i pitali ‘tko će prvi?’. I nemam sad pojma tko je išao kojim redoslijedom, nije ni bitno. Ja sam sjedila sa strane na nekom kamenu misleći o sceni u tom prokletom filmu ‘Free Solo’ kada protagonist dokumentarca ode na pregled glave i onda se uspostavi da mu je dio zadužen za strah (amigdala) jako teško stimulirati. Gledajući gore prema stijenama bila sam uvjerena da moja amigdala radi suprotno od njegove. Poslije su me Tetonci uvjeravali da gotovo svačija amigdala radi suprotno od njegove. Ok, moguće da su u pravu, ali nije mi to puno pomoglo. Svi su oni na stijenama izgledali poprilično samouvjereno. 

Ali pomogla mi je simpatična penjačica Josipa koja je bila baš nekako ‘down to earth’ (osim kada je bila na stijeni jel’) i baš se trudila oko svih nas te nas uspjevala opustiti prije ‘obračuna’ sa stijenom. 

Prije mene se penjala Maria, najmlađa članica našeg tima i nova članica naše firme. I Maria je rasturila. Ali baš rasturila. I pošto bi mom egu zadala popriličan udarac da ja sad tu odustanem na pola puta, a Maria se popela samo tako, odlučila sam da ja to mogu.

- Samo nalaziš uporišta i prebacuješ težinu s lijeve na desnu nogu. Sve ti je u ovom smjeru u nogama. Priljubi se što više uz stijenu, budi opuštena i uživaj - to su savjeti koje su mi prije uspona dali Luka i Hrvoje. 

U sljedećem trenutku bila sam licem u lice s tom stijenom koja nije izgledala nimalo gostoljubljivo. Bila je hladna i nekako prijeteće oštra. U misli su mi se nekako vratili moji prvi usponi u planinama i riječi nekog mudrog čovjeka koji je rekao nešto u stilu da nije cilj pokoriti planinu, nego joj se prepustiti. Pa valjda isto vrijedi i za stijene, zaključila sam. 

I sada bi tu trebao ići onaj dio gdje vam ja objašnjavam kako je penjanje divno, kako postajete ‘jedno sa stijenom’, doživljavate zen, sjedinjavanje s prirodom i što sve ne, ali ne bih išla toliko daleko. Ok, uspjela sam se na par divnih trenutaka potpuno isključiti i prepustiti, ali kad penjete prvi puta to nije baš lako. 

I eto, taj prvi uspon prošao je super, svi su se kolege nekako činili zadovoljni postignutim i nije nas uopće trebalo nagovarati da se okušamo i na nešto težem smjeru. Taj drugi je otvorio Valerio koji se odlučio penjati s fotoaparatom za pojasom. I tako su nastale one fotografije, svi ste ih vidjeli. Tko nije ima fotogaleriju. 

Odlučila sam taj teži smjer probati i ja, pokušala sam dosegnuti taj origano koji je rastao negdje daleko gore u stijeni i mirisao negdje na cilju. Nisam ga dosegla. Bila sam blizu kad me Ana, penjačica koja me osiguravala i bila stvarno super podrška s tla, pitala hoće li me malo povući tako da preskočim taj dio. Zaključila sam da bi to bilo varanje i spustila se nazad. Maria se, naravno, popela do kraja. No dobro, na mlađima svijet ostaje…

48 fotografija

POGLEDAJTE
GALERIJU

Podijeli:        

// PROMO

// IZ KATEGORIJE

//   FOTO GALERIJE

//   VIDEO