Kako je sve krenulo 

- Godina imam koliko imam, to je pola stoljeća. A ljubav prema poeziji je krenula još od školskih dana, kada sam svoje misli zapisivao na zadnju stranu bilježnice iz Hrvatskog. Prije Radio Ritma sam dosta putovao i gostovao na drugim radijima od Rijeke, Velike Gorice, Čakovca pa do Osijeka, u emisijama slične forme, ali nijedna nije bila po onom formatu koji sam ja u glavi zamišljao. Kroz godine sam primijetio da postoje ljudi koji to malo drugačije i dublje doživljavaju te sam odlučio da bi njima trebalo dati priliku i prostor za izražavanje. I onda sam 1994. u kontaktu s direktorom Mišom Bijelićem dogovorio neke detalje i predočio mu svoju ideju. Te ratne godine napravili smo pilot-emisiju i već sam tada znao kako želim da emisija izgleda i tako je ostalo do danas. Prva emisija Ritams srca, 28. kolovoza 1994. (nedjelja), trajala je sat vremena te nisam bio svjestan da je to početak nečega sada ovako velikog. Ali, neke najbolje stvari u životu krenu sasvim slučajno pa tako i ovo – priča nam Lučić. 

Hrpa pisama 

- Drugi put kada sam došao na radio, nakon te emisije, tajnica me pozvala kod sebe u ured te napomenula da ima nešto za mene. Predala mi je brdo pisama slušateljica i slušatelja. To su bile prve reakcije na emisiju. Radio je u to doba bio jako važan medij i ljudi su bili ugodno iznenađeni i sretni što se pojavila jedna takva emisija. Tako smo krenuli, iz nedjelje u nedjelju, sada sam već 30 godina u stalnom terminu od 22 sata do ponoći. Kako je tehnika napredovala, tako sam i ja sve prilagođavao tome. Krenuli smo s pločama gdje smo se borili s preskakanjima igle, kasnije s namotavanjem trake u kazetama, a kada su se pojavili CD-i gledali smo ih kao neke 'bliske susrete treće vrste'. Ali evo, othrvali smo se svim tim promjenama i dalje plovimo u eteru. Tada je bilo puno teže raditi na radiju nego danas kada tehnika odradi 90 posto posla. Ostalo je na kreativnosti voditelja. Usprkos modernoj tehnologiji, društvenim mrežama i brzini informacija koje pristižu kroz medije, 30 godina pjesme i poezije opstalo je na Radio Ritmu. 

Formula za dugovječnost

- Ta formula je u meni, a stvar je u ustrajnosti. To je onaj osjećaj kada ja nedjeljom znam da idem negdje, u studio, ne zato jer moram, nego jer volim i u tome uživam. I dan danas mi je isti osjećaj, nakon toliko godina. Ljubav prema radiju, kao mediju, je uvijek prisutna, a poezija tu dođe kao temelj svega. To je moj prostor čistog komfora, a najviše sam odgovoran sam sebi. Taj trenutak kada staviš slušalice znaš da si u eteru i ulaziš u domove ljudi. Toga moraš biti svjestan stalno i one rečenice koje ti dolaze uvijek moraju biti odmjerene i prihvatljive. Ne znaš kome se obraćaš, nikoga ne prozivaš, a na jedan način sve ono što kažeš može dotaknuti sve nas na različite načine – pojašnjava Antonio svoju 'moć'. 

Ponude s drugih radija

- Imao sam svojevremeno ponude da vodim emisiju na drugim radijima, ali sam im se zahvalio. Meni je životna filozofija dosljednost nečemu. Na Radio Ritmu me nitko nikad nije sputavao i uvijek sam tu imao kreativnu slobodu. Nitko nikad nije vršio utjecaj da mene da nešto moram ili ne moram.

Povratne informacije slušatelja

- To je ono što te također drži i usmjerava u emisiji. Povratna informacija daje smisao. Više ne dolaze pisma, sada su tu mailovi i SMS poruke. A i onaj naš šibenski običaj da te na putu potežu za rukav i mole 'pusti mi onu pismu', a odbiti takvu molbu bilo bi svetogrđe. Za emisiju me pitaju i pišu svi, premda su žene u većini. Uvijek sam se referirao na Arsena, jer je on institucija poezije kod nas. A poezija je u Šibeniku tradicija. Zato mi je drago da sam i ja jedan kotačić u tome svemu, makar kroz svoju emisiju Ritam srca.

Ljubav 

- Uvijek primjećujem da je ljubav problem. Ali, ne bi smjela biti. U pjesmama slušateljica i slušatelje bude tu i socijalne tematike, domoljubne, nikad to nisam uvjetovao. Imaju apsolutnu slobodu da pišu ono što im je na srcu. Zato i postoji Ritam srca. To je formula života. Ritam, srce ti kuca i živ si. Sve ti se može dogoditi. I ono najljepše i najgore, a mi na to ne možemo utjecati. Najčešće drugi ljudi utječu na to šta će nam se dogoditi ili će nam otežati ili olakšati. Imamo dvije vrste ljudi, jedni te vole, a drugi te bole. Na nama je da izaberemo koje ćemo držati uz sebe. Ipak, mislim da je ljubav najzdravija bolest, a kad od nje oboliš ništa ti drugo ne treba. Kažu meni ljudi da se sa 30, 40 ili 50 godina ne možeš zaljubiti onako kao sa 20. Ali, sa 40 godina kad razmišljaš o ljubavi, imaš potpuno drugačiju tablicu očekivanja i zahtjeva nego sa 20. Životno iskustvo nas uči i mijenja putem. U tim nekim kasnijim godinama, možemo makar reći da je sigurno ljubav iskrenija. Nema ništa ljepše nego kada si stariji pa od toga oboliš i ne tražiš pomoć nego uživaš u tome stanju. Ljubav je postala sveti gral, nekakvo stremljenje nečemu ili nekomu, gdje želiš naći smisao svog života, ali po nekom svom kalupu, koji samo tebi odgovara. Ali, nekad se ljudi osjećaju kao neki komad puzzle ubačen u krivu kutiju – pojašnjava. 

U eteru pročitano preko 10.000 pjesama 

- Godine 1999. godine smo izdali zbirku pjesama 'Ritam srca', a to su bile pjesme slušatelja. Da je sve pročitane pjesme spojiti u knjigu, to bi bilo možda 80-90 zbirki pjesama. Gledao sam okvirno, mislim da sam u eteru pročitao preko 10.000 pjesama. Arsen Dedić u svojoj pjesmi 'Počinjem pisati' kaže: 'Zašto si mi Isukrste dao mogućnosti, zašto nisi ograničio moju glavu ili ruku, jer sve ovo što sada želim reći mogu reći jednom riječju ili prešutjeti knjigom'. Tu je odgovor svega. Netko te je 'prokleo' i dao mogućnost da možeš puno riječi napisati da ništa ne kažeš ili s jednom rečenicom kazati sve. Zato sam Arsenov najveći fan, ne zato što je on velik sam po sebi, on je institucija poezije. 

Večernjakova ruža

- Emisija je nominirana za Večernjakovu ružu i to je jedna novina na mene. Ljudi me zbog toga često u šali pitaju koja sam stranka i da bi glasali za mene. Veselim se nominaciji, ona je sama po sebi nagrada. A osvajanje te nagrade bi bio svojevrsni pečat na ovih 30 godina moga rada i emisije Ritam srca. Puno ljudi glasa i ja sam im zahvalan na tome.

Poruka za kraj

- Posebno mi je drago što sam emisijom povezao i ostale gradove i ljude. Jedna naša sugrađanka je slijedom događaja odselila iz Šibenika i sada vozi tramvaj. Slušala je radio na poslu i čula neke moje rečenice o majci. Istraživala je i našla i mene i termin emisije. Od tada često zove i čita svoje pjesme u emisiji. Nedavno je izdala svoju prvu zbirku pjesama, jer sam je ja povezao s nekim ljudima. Neizmjerno mi je drago zbog toga. Često me pitaju kada ću ja složiti svoju zbirku, a ja se šalim da će to biti posthumno. Mislim da se još neke stvari trebaju posložiti, znat ću kad bude vrijeme. Često mojim slušateljima u emisiji kažem 'idemo dalje' i 'sve je to život', to su kroz ovo vrijeme postale moje poštapalice. Kada budete u nekim teškim trenucima, trebate znati da morate ići dalje. Sve prolazi, tako će i to proći. Svakakvih sam se sudbina naslušao i uvjerio se da čovjek može preživjeti sve, samo je pitanje kakve će ožiljke ostaviti. Ne daj Bože nekih strašnih bolesti, ovo ostalo je sve 'probavljivo'. Ne mora biti hranjivo, ali je svakako probavljivo – zaključio je Lučić.

Poziv na Večernjakovu ružu uvijek znači poziv na dobar provod i spektakl, a upravo to možemo očekivati 22. ožujka, kad će se u zagrebačkom HNK na svečanoj dodjeli uz puno glamura i uz brojna iznenađenja proslaviti 30. rođendan najstarije i najprestižnije medijske nagrade u Hrvatskoj. U konkurenciji za Večernjakovu ružu u kategoriji Radijska emisija godine, uz Ritam srca nalaze se još emisije Draga nam je Istra (Radio Istra), Dolcevita (Radio Sljeme), Psiholog(I)ja (Radio Sljeme) i Žena zmaj (Laganini FM).