- Vjerojatno sam zato zanimljiva za priču (smijeh).  Planinarenje mi je promijenilo i okrenulo cijeli život nabolje te sam se počela baviti svim tim aktivnostima i poslovima i  to je meni ispunjenje snova! Prije 13 godina počela sam se baviti planinarenjem, uvuklo me skroz, opčinilo. Sad više ne znam voditi ajmo reći normalan život, bez adrenalina i izazova, ne mogu zamisliti da prođe nekoliko dana a da nisam bila u planini ili visila na konopu. Šibenik outdoor adventure nedavno je proslavio pet godina uspješnog rada i kad se osvrnem na sve postignuto, sve odrađene poslove, sve avanture, odrađene projekte i ljude koje sam kroz taj put upoznala cijela se ozarim od sreće i ponosa – priča nam Antonia.

Imati svoj posao i to još ovako aktivan svakako je izazovno. Poslovi kojima se bavi su izuzetno fizički zahtjevni, ponekad i psihički teški jer briga za ljude kad su u planini ili u kanjonu zahtijevaju istovremeno žongliranje oko brige o sigurnosti, pričanje zanimljivih priča, morate uvijek razmišljati nekoliko koraka unaprijed i pokušati predvidjeti neke situacije, morate biti cvrkutavi i veseli, a opet ulijevati povjerenje ljudima koje vodite te ponekad biti i psiholog, otkriva nam.

- Kad mi posao krene skroz se zanesem i ne znam stati, uvijek je to naglo i dogodi mi se da radim sedam dana u tjednu po 12, 13 sati dnevno. Glava i tijelo su mi uvijek sto na sat. Ako ne radim u svom obrtu, onda sam angažirana oko mog planinarskog kluba Sv. Mihovil, uvijek neki izleti, predavanja, časopisi, organizacija... Ustvari, meni ništa nije problem i rado se na sve odazovem. Od ove godine sam odlučna u tome da malo povučem ručnu, pripazim na sebe. Ipak sam radnik koji je na otvorenom, na suncu, vjetru, dosta sam izložena i jako se umaram, tako da ću ove godine pametnije. Ne mogu vam opisati zanesenost mojim poslom, ponosna sam na sve odrađeno zadnjih pet godina i radujem se svemu što me čeka. Obožavam ljudima pokazivati ljepote našeg kraja na drugačiji i zanimljiviji način. Posebno sam pak ponosna na moje vertikalno vrtlarenje, tj kad visim na tvrđavama i čistim zidine te mogu reći da smo zanimljivi posjetiteljima koji nas  fotografiraju, pitaju nas razna pitanja i jako smo im čudno čudesni kad nas vide na zidu u svoj toj opremi. A onda opet s druge strane ta fenomenalna arheologija! Stvarno mi je čast raditi uz arheologe i konzervatore na zanimljivim terenima, otkopati davno zaboravljene predmete, zidine, grobove, slušati sve te povijesne priče, ma divota. U svakom slučaju, još neko duže vrijeme se ne vidim na nekom statičnom radnom mjestu. Već pet godina radim na otvorenom i zadovoljna sam s ovim poslom – govori nam.

Njezin obrt specijaliziran je za pustolovni turizam, visinske i arheološke radove. Radi kroz cijelu godinu, posla uvijek ima. Sad joj je najveći fokus na pripremi naših tvrđava za sezonu, tj čišćenje od obraštaja i raslinja.

- Koncesionar sam za via ferrata ture u kanjonu Čikole i izleti su mi krenuli već krajem ožujka, nije to još full sezonski, ali ima domaćih gostiju. Često vodim i na najviši vrh Hrvatske, našu Dinaru. Naravno kreiramo i ture po želji gosta, nekad je to penjanje, nekad kampiranje, promatranje ptica, neki zanimljivi obilazak prirodnih ljepota pješke ili off road vozilom. Nudimo ustvari sve što se tiče planine, prirode i aktivnog turizma, većinom u našem zaleđu. Što se tiče arheoloških radova, najviše radim za Muzeje i Javne ustanove, angažiraju me kad treba nešto iskopati na možda malo izloženijem i zahtjevnijem terenu, tu su i razni visinski poslovi na tvornicama, krovovima, postrojenjima, pilamo stabla, ma svašta, nekad se smijem sama sa sobom koje zanimljive poslove odrađujem, nisam to prije desetak godina mogla niti zamisliti – otkriva nam.

 

Njezin životopis je uistinu impresivan, završila je planinarsku, speleološku, sportsko penjačku, alpinističku i visokogorsku školu, tečaj za čuvare planinske prirode, tečaj za vodiče u ljetnim i zimskim uvjetima te još na desetke raznih radionica i seminara, te školovanje kroz HGSS, a kruna svega je tečaj za obavljanje visinskih poslova – IRATA.

-Irata je međunarodna licenca za obavljanje poslova na visini na siguran način, tj treba znati raditi s užetima, sidrištima i sistemima na zahtjevnim konstrukcijama, platformama i sličnim ludim objektima i mogu se pohvaliti da sam prva žena u našoj županiji s položenim ispitom za rad na visini. Naravno, tu su i ekspedicije i to svakih godinu, dvije pokušavamo otići na neku dužu. Dosad smo bili u Argentini, Rusiji, Turskoj, Nepalu, razni alpski vrhovi, rado odemo u Bih, Crnu Goru, Albaniju, Sloveniju... Spajamo uspone na vrhove sa turizmom, upoznajemo različite zemlje, hranu i kulture i sa svih tih uspona se vraćamo životno bogatiji, zadovoljniji, prepuni doživljaja i emocija. Upravo se spremamo za novu ekspediciju, tamo nas čeka vrh Chimborazo koji  je visok malo preko 6200 metara, a nalazi se u Ekvadoru. Uvijek se imamo čemu radovati, nadati – kaže.

Biti sam svoj gazda ima puno prednosti, ali i pokoju manu, složit će se svi poduzetnici. Antonia je, otkriva nam, i dalje 'one man show', odnosno sve radi sama. Od marketinga, društvenih mreža, ponude, račune, organizaciju, radove, vođenje... Trenutno ima dva rokovnika i jedan veliki kalendar gdje sve upisuje.

- Nekad kad se probudim ne znam idem li negdje visiti, kopati ili voditi turu, heh! Naravno da imam suradnike koji mi pomognu kod zahtjevnijih poslova, to je uglavnom ekipa koja ima svoje obrte za slične djelatnosti pa radimo jedni s drugima. Od prve godine do sad promijenilo se to da mi se povećao obujam posla jer sam jedna od rijetkih koja se bavi svim ovim nesvakidašnjim poslovima na našem području, pa se pročulo za mene, što je dobro. Moj partner Leo je tu uvijek moja podrška, bilo u radu, asistenciji, organizaciji... Srećom, volimo, polažemo i radimo iste stvari – priča nam naša sugovornica.

Ovo je posao koji nema radno vrijeme, ponekad je 'od jutra do sutra', ali s druge strane uvijek se posao može zaustaviti'.

- To je jedan ogromni plus, uvijek možeš sve zaustaviti, tj organizirati projekte i radno vrijeme te otići nekamo. Kreiranje slobodnog vremena je prednost kad si samozaposleni poduzetnik. Na primjer, prije godinu i po smo bili na ekspediciji u Nepalu punih 30 dana, ja ne znam koji šef bi mi to dozvolio, ali zato ja imam najboljeg šefa na svijetu - sebe - i odem na duže vrijeme negdje di me srce vuče, a to su ekspedicije ili duža planinarska putovanja. Nakon intenzivne sezone volim otići na neko opuštajuće putovanje, čitati knjige, šetati bez stresa, svima to treba s vremena na vrijeme – iskreno će.

Posljednjih godina sve je više ljudi koji otkrivaju svijet planinarenja, ali često je problem što i ljudi kreću nespremni u planinu.

 - Uh, za ovu temu imam podijeljeno mišljenje i trebala bi sad roman o ovome ispričati, loše i dobre strane. Zašto ljudi sve više planinare? Dostupnost, sve je tako lako dostupno, informacije, oprema, planine, tragovi... Super sam sretna što sve više ljudi otkriva svijet planinarstva i ono što s time ide. Evo naše planinarske škole koje Klub organizira se popune u jedan dan, lani smo imali čak dvije održane škole sa ukupno 70 ljudi, a evo upravo nam je u tijeku nova škola i 35 novih školaraca. Interes je zaista velik, ljudi traže bijeg od svakodnevnice, od betona, stresa, žele svoje vrijeme provesti na kvalitetniji način, na svježem zraku, družeći se, neobavezno čavrljajući. Naš klub je u nekoliko godina narastao sa 60 članova na čak 370! Mislim da to dovoljno govori o popularnosti aktivnog načina života i uživanja. Ali tu opet dolazimo do drugog problema, primjerice ljudi vide na društvenim mrežama sve te atraktivne vrhove, snježne idile, led, ferrate, pa bi oni odmah sve to penjali, uglavnom bez ikakvog iskustva pa se dogode veliki problemi. Svake godine svjedočimo tragedijama u planini, a nesreće se događaju ili jako iskusnim planinarima i alpinistima ili početnicima bez iskustva. Danas imamo mnoge agencije koje nude uspone na neke od najviših i najizazovnijih planina svijeta, to se zove komercijalno vođenje u planine koje i mi koristimo, ali nerijetko se na takve uspone zapute osobe koje uglavnom ne znaju što ih čeka, ali imaju sve usluge vodiča, nosača te ih doslovno dovedu na vrh. Slična situacija mi se dogodila lani prilikom uspona na Amu Dablam, vrh visok 6814 metra koji je i tehnički zahtjevan. S nama u kampu je bio jedan Australac koji nije znao ni penjački pojas obući, pa sam ga pitala kako to da ide penjati ovako zahtjevan vrh, a njegov odgovor je bio da je vidio sliku vrha na internetu, bio mu je lijep i odlučio ga je popeti. Naravno to se unatoč naporima vodiča da ga izvedu na vrh nije dogodilo, pokušao je čak dva puta ali bi se uvijek vratio totalno satran. Ja sam za to da se ide malim koracima, treba proći neke škole i obuke, skupljati iskustvo, kilometre, ulagati u znanje. Nikako letiti bezglavo u avanture koje su opasne po život – govori nam.

Do prije nekoliko godina na spomen Hrvatske u turističkom smislu svima su na pameti bili samo plaže, sunce i more, ali to se mijenja. Naša zemlja nudi toliko toga i turizam se krenuo razvijati u različitim pravcima, uključujući i pustolovni turizam koji polako stiže kod nas.

- Ima nas nekoliko malih agencija koje se bave ovim mogu reći mikro oblikom turizma, s ciljem odvlačenja ljudi s gužvastih plaža u mirnije krajeve, pri tom mislim na primjerice gornji tok Krke, kanjon Čikole, Prominu, u naša lijepa sela gdje se može pojesti dobar tradicionalni obrok uz kušanje kvalitetnih vina. Vožnja bicikala, pješačenje, planinarenje, sportsko penjanje, promatranje ptica, kajakarenje po rijekama, jahanje konja i slične aktivnosti šire ponudu naše županije, dani se mogu ispuniti svakakvim zanimljivim sadržajima i to našim gostima moramo složno prezentirati i ponuditi. Sretni smo što se u našoj županiji nalazi najviši vrh Hrvatske, novo proglašeni park prirode Dinara i predivni izvor Cetine i oko toga bi se mogla složiti lijepa priča i ponuda, samo treba dodatno proraditi na otvaranju smještajnih kapaciteta u recimo Kijevu i okolnim mjestima kako bi se zaokružila cijela ta priča, kako bi se mogli ponuditi na stranom tržištu. Prostora za osmišljavanje novih proizvoda u vidu aktivnog turizma u našoj županiji svakako ima – kaže Antonia.

Antonia je planinarka, speleologinja, aktivna članica HPK Sv.Mihovil, poduzetnica, ali i jako aktivna kad je riječ o zbrinjavanju napuštenih životinja. Koliko joj dan traje, pitamo je.

- Da, u zadnje vrijeme dosta volontiram i za Mace funcutice, privremena sam udomiteljica, pomažem s udomljavanjem, izrađujemo kućice za ulične mace...  Od kad sam bila curetak mali, uvijek sam doma s ulice dovlačila mace, pse, ježeve, kornjače, žabe i to se evo nastavilo i sad. Pomažem koliko mogu, iako je ponekad teško jer su svakakve emocije prisutne. Želja ti je pomoći, a ne možeš nažalost svakome. Treba podići svijest o kastraciji i sterilizaciji, svijest o čipiranju, ne napuštanju i zlostavljanju, više se angažirati u smislu volontiranja, privremenog čuvanja ili barem financijski pomagati udruge, koliko god možemo.  Dan mi je nekad takav da se u krevet nekad srušim oko 8 navečer od umora i ko klada opalim do 6 ujutro, kad se inače dižem i kuham kavu, koju volim popiti u miru s mojim Leom, dok nam ne počne intenzivan i dinamičan dan, taj jutarnji mir na našoj Srimi  gdje živimo, uz zvukove mora i ptica. Također sam članica Hrvatske gorske spašavanja već sedam godina, tako da svoj doprinos dajem i kroz taj način volontiranja, kroz potrage, akcije, tečajeve, vježbe i što je najbitnije spašavanje ljudskih života.  Počela sam opet ići na yogu, slušam opuštajuću glazbu, čitam... Svaki slobodan trenutak koristim za opuštanje i skupljanje energije za novu avanturu. Često znam reći da mi fali sati u danu – kaže nam kroz smijeh.

Dok je prije bilo uobičajeno imati jedan posao, odnosno baviti se jednim zanimanjem cijeli život, sve je više primjera ljudi koji iz temelja mijenjaju svoj život i sa 30, 40 ili više godina pokreću nešto svoje ili se počnu baviti nečim 'skroz desetim'. Naravno, i dalje je veliki broj onih koji bi htjeli nešto promijeniti, ali ih koči strah. Pitali smo Antoniju što bi poručila takvima.

- Ljudi, samo hrabro! Najteže je krenuti, ali kad se zakotrlja, ide to. Najbitnije je da radite ono što volite, što vas ispunjava i ne predstavlja teret, da se sa srećom ujutro ustanete. Bitna je ta vidljivost, prisutnost, networking. Treba nekad pokucati na par vrata, ponuditi svoje usluge, prezentirati se. Nekad treba vremena da se posao pokrene. U mom slučaju, unatoč koroni, sve je ispalo kako treba. Imam svoje poslovne partnere koji imaju povjerenje u mene i moj rad, zato me i angažiraju. Mislim da posla za sve ima, samo treba biti spreman na veliki trud, osmišljavanje novih ideja, priča i proizvoda, gristi i dokazivati se kvalitetnim radom. Znam zašto radim, sama si kreiram radne dane i vrijeme, kontinuirano ulažem u znanje i straha za budućnost nema, samo da je zdravlja – njezina je poruka.

 

23 fotografija

POGLEDAJTE
GALERIJU