S nepunih 19 godina upisala je fakultet u Zadru i shvatila koliko voli književnost i čitanje, ali da su gluma i scena ipak jača ljubav, pohađala dramske skupine i rekla to je to, ovim ću se baviti.

- Gluma me zanimala otkad znam za sebe, samo sam se kočila misleći da je to neki moj nerealni i dalek san. Glumačke i plesačke sposobnosti 'brusila' sam od malih nogu sudjelujući u raznim dječjim i školskim predstavama, ali promatrajući svijet uvijek širom otvorenih očiju. To je jako važno za glumca - napominje.

Nakon završenog studija u Zadru uzela je kufer i otišla u Zagreb izlazila na castinge i radila svakakve poslove, od tvornice i tacne preko dijeljena letaka do šetanja pasa. 

- Sve u cilju da pronađem svoj put i realiziram svoje snove- priča nam ova 28-godišnjakinja koja dijeli ime i prezime s poznatom šibenskom voditeljicom, ali više koristi umjetničko ime 'Julija'.

Ubrzo je dobila audicije i radila u dječjim kazalištu Trešnja kao glumica u dječijim predstavama i u Zagrebačkom HNK-u kao glumica plesačica u Operama, gdje je mogla sebe uzdržavati samo od glume.

Tijekom života u Zagrebu nije upisala Zagrebačku akademiju, iako je upala u uži krug, odlučila je da se okuša u Sarajevu.

- Zašto Sarajevo? Pa Split me nije privlačio, a Beograd, iako je u fimskom svijetu jak, bio mi je daleko. Sarajevo je izgledalo kao logičan izbor, a i akademija je bila na odličnom glasu, tu sam
upisala Akademiju scenskih umjetnosti u klasi Senada Bašića i diplomirala sa SF komedijom pod imenom 'Adam i Yoshi' koja je premijerno izvedena u Pozorištu mladih u Sarajevu. Predstava je nakon diplome pronašala svoj život i nadam se da ću je uspjeti 'dovući' i u Šibenik. Publika se u njoj pronalazi, a sama predstava postavlja mnoga aktualna pitanja kroz jedan dovitljiv i duhovit način. Ima puno plesa i pokreta kojeg sam uspjela ukomponirati zato što me i fizički teatar jako privlači gdje je Balkan nažalost malo siromašan - kaže.

Iza nje su uloge učenice Lucije u Youtube seriji 'Teini dnevnici', uloga u seriji bosansko- hercegovačke redateljice Jasmile Žbanić 'Znam kako dišeš' te uloga u performativnoj predstavi 'Are we alone?'.

Na pitanje voli li više kazališnu ili filmsku glumu, odgovara da bira sve jer gluma je gluma, ali sada želi još više prostora ispred kamere.

- Kazalište je moj dom, ali kazalište ni glumci nisu dovoljno cijenjeni, to je konstantna borba da danas dokažemo koliko je kulturna higijena važna za društvo - otkriva nam.

Uzora nema jer, kako kaže, uči od svakog, od čovjeka na ulici do najvećih glumačkih imena. Svaki glumac kao i svaka osoba ima nešto svoje i nitko nije savršen i to je upravo sva čar i bit, njezin je stav

- Ipak, ako nekog moram izdvojiti kao uzor bio bi to moj profesor Senad Bašić, taj čovjek je neiscrpan izvor životnog znanja upakiranog u dobru energiju i šarm. Imala sam sreće imati
takvog mentora, koji nas je prije svega učio životu, a to zapravo znači učiti o glumi - otkriva nam.

Klima i energija u Sarajevu joj ne odgovaraju i vraća se u Lijepu našu.

- U Sarajevu sam počela i tamo me već vežu dragi ljudi i poslovi, ali kao što rekoh na početku moj život je u kuferu i ne postavljam si granice, naravno. Šibenik nosim sa sobom, ipak sam ja
građanka svijeta, ali najprije Birnjanka i seljanka - smije se i govori nam za kraj.