'Veliki dar za do-grla-zakopčanog crnca bijeli je prijatelj koji razumije stvar. Nažalost, to nije tako često kao što bi čovjek želio, ali neki sretnici imaju takvog bijelog prijatelja kojem ne moraju objašnjavati kroz koja sve sranja prolaze...Takvi prijatelji ne samo da kuže u čemu je stvar nego imaju izvrsne detektore za sranja i zato im je sasvim jasno da oni mogu izreći stvari koje vi ne možete...Neka vaš bijeli prijatelj pojasni da je situacija američkih crnaca slična kao kad bi netko bio nepravedno osuđen na dugogodišnji zatvor, a onda ga odjednom oslobode, ali mu ne daju novac za kartu kući. A taj koji ga je strpao u zatvor i oslobođeni imaju 'kao' ista prava. Spomene li onda netko ono da ‘ropstva već odavno nema’, neka vaš bijeli prijatelj kaže da mnogi bijelci i dan-danas nasljeđuju novac koje su njihove obitelji zaradile prije stotinu godina. Ako je to nasljeđe legitimno, zašto onda ne priznajemo nasljeđe ropstva?’

Autorica ovih redova je nigerijska spisateljica Chimamanda Ngozi Adichie, ispisani su u knjizi ‘Americana’ i budući je Chimamanda puno više literarno nadarena od mene, bilo bi dobro da pročitate njezinu knjigu da razumijete bit bijelog prijatelja koji razumije stvar. No, inspirirana gornjim citatom, evo i mog pokušaja objašnjenja kroz dva aktualna primjera. 

Dakle, ovih dana vjerojatno ste naišli na pokoji tekst o napadima na Justina Biebera nakon što je na Instagramu pokazao novu frizuru. Justin je, naime, napravio dreadlockse odnosno lockse. I ne, nitko nije napravio problem od toga jer mu stoje očajno, problem je u ‘cultural appropriation’ odnosno kulturnom prisvajanju. Definicija kaže da je kulturno prisvajanje usvajanje elemenata jedne kulture ili identiteta od pripadnika druge kulture ili identiteta što samo po sebi nije problem, ali može biti kada pripadnici dominantne kulture na taj način odgovaraju manjinskim kulturama.

E, sad… Justin mi je zapravo drag lik i velika je vjerojatnost da stvarno nije ništa loše mislio već je samo htio pokazati novu frizuru. Međutim, problem može biti u ovom dijelu ‘nije mislio’, a osoba koju na društvenim mrežama prate milijuni fanova trebala bi itekako razmisliti prije svake objave. Pa što se tu ima misliti? Htio se samo pohvaliti novom frizurom, kako to može imati negativne implikacije i koga to pobogu vrijeđa? Hmm… 

Vratit ću se sada Chimamandi koja u spomenutoj knjizi 'Americana' kroz priču glavne junakinje zapravo opisuje kroz što je sve ona sama zbog boje kože prolazila u Americi i što je radila s kosom kada je išla na intervjue za posao. Žena dakle ima prirodnu afro frizuru koju se svojski trudila ukrotiti i izravnati prije intervjua, što je bilo iznimno teško pa u knjizi opisuje kako bi joj nakon svih tih pustih tretmana i preparata na glavi ostale bolne rane. Sad ide onaj dio gdje se naivno pitamo ‘pa zašto je to radila, zašto nije samo pustila svoju prirodnu kosu?'. E pa radila je to, jebiga, da si poveća šanse da dobije posao. I najtragičniji dio je da si ih je tako stvarno povećala. Zbog svih gadarija proizašlih iz nametanja bijele rase kao superiorne i izgleda bijelog Europljanina kao onog kojem moramo težiti, afro frizure nisu prihvatljive na razgovoru za posao. Ne izgledaju dovoljno ‘profesionalno’. Kosa treba biti uredna, počešljana, poravnata… To je profesionalno. I evo, danas imamo poznate afirmirane afroameričke feministkinje, za primjer ću uzeti Beyonce koju ne viđamo baš često s njezinom prirodnom kosom. Zapravo, znamo li uopće kakva joj je prirodna kosa? Ili Michelle Obama? Samo što Beyonce i Michelle imaju privatne frizere koji im sređuju kosu, a neka random dvadesetineštogodišnja Afroamerikanka koja je završila faks i sad traži posao vjerojatno potroši masu para i vremena prije svakog intervjua da bi, kao i Chimamanda, ukrotila svoju prirodnu, NORMALNU kosu. E pa ona je jednog dana odlučila prestati s rigoroznim tretmanima ravnanja i pustiti svoju prirodnu kosu. I kako opisuje u knjizi, to joj je bio trenutak oslobođenja. I masu Afroamerikanaca napravilo je isto pa je afro frizura postala više od ‘samo frizure’. Postala je simbol otpora i oslobođenja. I zamislite sad da ste vi ta osoba koja je zbog svoje kose prolazila raznorazna sranja i onda ste jednog divnog dana prelomili da se više nećete pokoravati nametnutim standardima. Skužili ste da su priglupi i diskriminirajući. Osjećaj je sigurno predobar, jelda? I onda dođe Justin Bieber i napravi afro frizuru i misli da je kul. Jel možete zamisliti da vam to diže živce?

Ali Justin Bieber nije napravio afro frizuru. Da, istina, ali sve ovo gore navedeno za afro vrijedi i za dreadlockse koji itekako imaju pozadinsku priču. Evo je ukratko. Iako se danas najviše povezuju s rastafarijancima, postoje dokazi da su se locksi nosili još u starom Egiptu. Dobro očuvane pronašli su naime istraživači na mumijama. Danas ih nose mnoga afrička plemena, a popularni su i u Indiji među pripadnicima određenih kasta. Dakle, frizura je to sa živopisnom poviješću pa je crnci danas nose kao simbol ponosa na svoj kulturni identitet i možda ne bi bilo loše da se Justin među svojim crnim prijateljima malo informirao prije nego je sve objavio na Instagramu i izazvao bijes nekih obožavatelja. Itekako mogu shvatiti da je mnogima digao živce pa kad već je, ajmo iskoristiti trenutak i popričati o teškim temama.

Ok, mogli bismo stvari postaviti i drukčije pa reći da je Justin ovim potezom zapravo podržao crnačku kulturu i rekao 'dredovi su ok, ajmo ih sad svi nositi'. Ali problem je u tome što locks i afro frizure baš nikada nisu trebali biti sporni, kao ni boja kože. Ne postoji niti je ikada postojao ijedan opravdan razlog zašto bi netko zbog toga trebao biti diskriminiran. Ali je bio, odnosno još jest pa frizura nažalost u ovom kontekstu nije samo frizura. No, ajmo tome težiti pa ćemo možda jednog divnog dana svi moći bezbrižno nositi dreadlockse bez da time nekome dižemo živce. 

Ipak, puno više od Justina, živce mi diže ta priglupa emisija ‘Tvoje lice zvuči poznato’ i blackface odnosno bojanje lica tamnom šminkom da bi bijelci emitirali crne zabavljače. Ne mogu shvatiti ljude koji pitaju ‘pa što je tu krivo, pa samo se sprdaju, nemaju loše namjere'. Ajmo dakle za njih ponoviti što je krivo. Ajmo se prvo štreberski informirati. 'Blackface' je izraz kojim se opisuje crna ili tamna šminka koju su bijeli izvođači stavljali na lice kako bi glumili crne likove na pozornici ismijavajući ih i prikazujući u negativnom kontekstu; kao glupe, lijene i lakovjerne… Ta praksa postala je naročito popularna u SAD-u u 19. stoljeću, u vrijeme ropstva pa onda za vrijeme segregacije crnaca, odnosno Afroamerikanaca, a koji sami, ironično, nisu mogli glumiti na pozornicama kazališta i vodvilja. Ako jesu, većinom su to bila karikature, primjerice o crncima koji su sretni robovi na plantaži i koji misle da bijeli gospodar uvijek zna najbolje. 

Dakle, uzimajući sve navedeno u obzir, a dužnost nam je to uzeti u obzir, s 'blackface' u TLZP baš SVE je krivo. Jer zašto skupinu koja je zbog nas bijelaca stoljećima proživljavala teški horor (a mnogi ga u nešto drugačijem obliku prolaze i dan danas), ne poslušamo kada jasno i glasno kažu ‘prestanite to raditi, imamo traume od toga’? Zašto pobogu ne prestanemo? Stvarno, zašto? Jer podsjećanje na ropstvo nije i nikada neće biti smiješno i zabavno. Baš kao što nije bilo smiješno i zabavno kada je princ Harry na kostimiranu zabavu obukao nacističku uniformu. I to što se onaj iza 'blackfacea' ne osjeća kao rasist (vjerojatno mnogi koji se maskiraju uopće i nisu) neće utjecati da se netko zbog te činjenice osjeća manje uvrijeđeno gledajući ga.  

Ako vam se kao prosječnom bijelom Hrvatu koji crnca uživo vidi samo kada ode na košarkašku utakmicu, problematika s rasnom diskriminacijom čini daleka i kao takva nešto s čime se ne bi trebali puno zamarati jer ‘imamo mi bitnijih problema’, nemojte se zavaravati. Imamo mi svoje ‘crnce’. To su Romi. Da, ta nacionalna manjina za koju čujemo uglavnom kroz crnu kroniku ili par dana iza Nove godine kad se sazna da se prije one službeno objavljene prve bebe u Hrvatskoj rodila beba iz Romske obitelji… I ne, nisu oni za to sami krivi. Imali ste u osnovnoj ili srednjoj školi u razredu barem jednog Roma. Sjetite se kako su se prema njemu odnosili pa se malo zamislite i zapitajte, je li stvarno imao jednake šanse kao ostali? A imajte pritom na umu da je to je bio onaj ‘sretnik’ koji je dospio do škole.

I za kraj, ako mislite da vi niste taj privilegirani bijeli prijatelj koji ima zadatak progovarati o problematičnim temama, jer i sami ste prošli dovoljno sranja pa tko se zauzimao za vas, evo još jednog citata. Autorica ovog je britanska novinarka i Reni Eddo-Lodge koja je o bjelačkoj privilegiranosti sve lijepo objasnila u svojoj knjizi ‘Why I’m no longer talking to white people about race’.

‘Kada govorim o bjelačkoj privilegiranosti, ne mislim da je bijelcima lako, da se nikada nisu mučili ili da nikada nisu iskusili siromaštvo i diskriminaciju. Bjelačka privilegiranost je da je činjenica da si bijelac gotovo sigurno imala pozitivan učinak na tijek tvog života bar na neki način, a vi to vjerojatno niste ni primijetili.’