Šibenska influenserica opisala prve dane svoje američke avanture: 'Baš ništa nije išlo po planu' - ŠibenikIN - News portalŠibenikIN - najčitaniji portal Šibensko-kninske županije

Putovanja  •   OBJAVA: 03.07.2019, 13:22h   •    

'Work and travel' program

Šibenska influenserica opisala prve dane svoje američke avanture: 'Baš ništa nije išlo po planu'


  Instagram Šibenska influenserica opisala prve dane svoje američke avanture: 'Baš ništa nije išlo po planu'
PIŠE ŠibenikIN
OBJAVA 03.07.2019, 13:22h

Šibenska studentica novinarstva i uspješna influenserica Anđela Rončević nedavno je zagrebačku adresu zamijenila američkom gdje je otputovala u sklopu 'Work and travel'. Anđela je trenutno u saveznoj državi Michigan na otoku Mackinac Island, a prve dane svoje avanture ispričala je za Gloriju.

 

Anđela je u SAD išla s prijateljicom, a već po dolasku na američko tlo susrele su se s neočekivanim situacijama. Na kakve su sve avanture naišle, Šibenčanka je opisala za Gloriu:

Američki san je unajmiti taksi da te vozi do grada udaljenog pet sati vožnje, zalasci u 10 sati navečer, hrana koju ne možeš jesti koliko je slatka, ustajanje za posao pored 10 ljudi koji čekaju na red za WC - američki san je work and travel! A što je work and travel? To je program namijenjen studentima i omogućava im odlazak na sezonski rad od tri mjeseca nakon čega slijedi mjesec dana putovanja po SAD-u. Otkad sam došla u Zagreb na fakultet postavila sam si ovaj program kao cilj i želju koju želim ostvariti. Sva sreća pa su i moje prijateljice razmišljale isto i na drugoj godini faksa odlučile smo se prijaviti na program.

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

1 2 3 🥁

A post shared by Andela Roncevic (@andelaroncevic) on

Relativno kasno smo to učinile (početkom veljače) pa nam nisu ostale neke zavidne  poslovne pozicije i lokacije za izabrati. Odluka je pala na Mackinac Island u saveznoj državi Michigan. Rješavanje ispita na faksu i papirologije za odlazak u SAD učinili su da mjeseci do polaska jednostavno prolete. Nismo se niti okrenule, a već je na kalendaru bio lipanj. Prvi tjedan je protekao u duplom pakiranju jer sam se morala iseliti iz doma, a uz to planirati što mi sve treba za SAD. Kada smo se tu srijedu, 12. lipnja našle na aerodromu, dvije prijateljice i ja, činilo se kao da idemo tu do Pariza na odmor i vraćamo se na sezonu u Hrvatsku. Još par dana nakon dolasku u Ameriku nismo bile svjesne gdje smo.

Put je protekao relativno dobro, na aerodromima je sve teklo glatko jer smo naišle na dvojicu Hrvata koji rade u Africi i koji su nas doslovno odveli do našeg gatea na pariškom aerodromu. Međutim, po dolasku u Detroit počeli su prvi problemi. Prijateljice koje su letjele iz Beograda su nam javile kako im let kasni i da će sletjeti tek četiri sata nakon nas, a kada smo pokušale od zaposlenika saznati kako da uopće izađemo s aerodroma, svi su nam davali drugačije upute. Kada smo napokon naišle na nekakav pult s informacijama, gospodin koji je tu radio bio je toliko dobar da je dao sve od sebe da nam pomogne u dolasku do našeg odredišta, a na spomen taksija kao opcije da nas odveze do grada dobrano se nasmijao.

Vjerojatno bi i mi tako reagirale jer je to kao da vam netko kaže da će iz Dalmacije u Slavoniju ići taksijem. Njegovi prijedlozi bili su (da što više uštedimo), noćenje u Detroitu, vožnja autobusom više od devet sati, gradski busevi, online bookiranje karata i smještaja... Možda se i vama to sad čini kao logična opcija, ali zamislite nas tri nakon 24 sata putovanja, aerodroma, letova, svaka s dva velika kofera. Nama je taksi i dalje bio najbolja odabir. Pogađate? Uzele smo ga, i to doslovno prvi koji je stajao ispred aerodroma. Odmah smo pitale za cijenu, ali taksist nije uopće znao gdje se naš gradić nalazi, iako u Americi živi već više od 20 godina. Rekao nam je kako će cijena biti 600 dolara uz dodatnih 10% popusta. To nam je zvučalo skroz dobro i pristale smo. Kada sam shvatila da smo u autu s potpunim strancem, u državi na drugom kraju svijeta, na potpuno nepoznatim cestama, nije nam bilo svejedno. Ipak, nakon par sati i razgovora s vozačem shvatile smo da je sve u redu, čak nam je kupio i vrećicu indijske hrane, kako je sam podrijetlom iz Indije, kako bi je kušali.

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

Kupila san si novo vozilo i izdvojila cilih 30$ za njega 😂 Sad tek vridi hešteg #islandlife

A post shared by Andela Roncevic (@andelaroncevic) on

Ipak, po dolasku do hotela dočekao nas je šok: na taksimetru je pisalo 800 dolara, nakon čega su počela njegova opravdanja kako on po tom pitanju ništa ne može. Teška srca smo platile, ali bile smo sretne jer smo napokon stigle na naše odredište. Jutro nakon dolaska, naši poslodavci su nas pokupili ispred hotela kako bi nas odveli do smještaja. Mi smo cijelo vrijeme mislile kako živimo i radimo na otoku, da bi nakon razgovora s njima shvatile da tome nije tako. Budući da smo tek došle i sve nam je bilo super i novo, odlučile smo se prilagoditi i pokušati živjeti u gradu. Pozicija koju smo odabrale zove se guest service representative, u povijesnom parku “Mackinac State Historic Parks”. Posao podrazumijeva prodaju ulaznica za park, rad u suvenirnicama i komunikaciju s posjetiteljima. Ovo je pomalo netipičan sezonski posao jer su ljudi oko nas uglavnom Amerikanci, studenti povijesti i sličnih smjerova. Dijelom su ovdje i zbog svojih diplomskih radova, odrađivanja neke vrste prakse i slično. Moram priznati kako mi i nismo pretjerano povijesni tipovi, ali nije zgorega naučiti nešto o američkoj povijesti i životu.

Možda opis posla zvuči zastrašujuće, ali Amerikanci su toliko pristupačan i drag narod da je i meni samoj još uvijek teško povjerovati u to. Kada nešto ne znaš u poslu, napraviš pogrešku u blagajni, jer ipak radiš sa stranom valutom, nitko, ali baš nitko te ne osuđuje, tjera da pokrivaš minuse i slično. Sve se može ispraviti, oni te cijelo vrijeme podupiru, govore kako super radiš, da ti baš dobro ide... Odlazak na posao je svakako više užitak nego tlaka. Ipak, nakon nekoliko dana provedenih u gradu i razgovora s našim prijateljima koji su na otoku, shvatile smo da želimo biti tamo. Razlika grada i otoka je go-le-ma. U gradu doslovce nema ničeg i nije ni upola simpatičan kao otok. Odlučile smo kontaktirati našu agenciju i sponzore kako bi im objasnile da smo na krivom mjestu i da želimo premještaj, budući da je u našem ugovoru pisalo kako smo smještene na otoku.

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

Starting to feel those holiday vibes 🌴🇺🇸

A post shared by Andela Roncevic (@andelaroncevic) on

Rješavanje ovog problema trajalo je nekoliko dana, ali poslodavci ,koji su stvarno susretljivi, već idući dan nakon razgovora su nas prebacili na otok. Prošlo je pola mjeseca otkako smo u Americi i stvari tek sada sjedaju na svoje mjesto. U tjedan dana smo doslovno promijenile dva smještaja, prilagođavale se na novi posao i novo okruženje. Nije bilo jednostavno, svaki početak je težak, ali izaći iz zone komfora i učiniti nešto što dugo želiš budi osjećaj ponosa. Iskustvo koje svakim danom stječemo je neprocjenjivo. Puno toga je već iza nas ali ono najbolje tek slijedi, ispričala je Anđela za Gloriu. 


  KLJUČNE RIJEČI:  Anđela Rončeić /

 

 

 

 

  VEZANE VIJESTI:

  komentara   KOMENTARI:

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.