FOTO Veliki Gogo u dilemi: Što je prava, a što kriva Kina? - ŠibenikIN - News portalŠibenikIN - najčitaniji portal Šibensko-kninske županije

Odakle ti ...  •   OBJAVA: 09.10.2014, 10:41h   •    

Odakle ti pare, Gogo?!

FOTO Veliki Gogo u dilemi: Što je prava, a što kriva Kina?


PIŠE Goran Subašić
OBJAVA 09.10.2014, 10:32h

 

 

 

Napustivši Šangaj krenuo sam u ono što neki vole nazivati 'prava' Kina, iako ne znam što bi točno bila prava, a što kriva Kina?!

Prvi na repertoaru bili su gradovi Souzhou i Hangzhou, za kineske pojmove praktički spojeni gradovi međusobno udaljeni pišljivih 200-tinjak kilometara.

Uzmemo li u obzir da je Kina velika praktički koliko i cijela Europa, lako ćemo doći do zaključka da ako ne letimo (a ja nisam - barem ne u fizičkom smislu), putovanje tom zemljom jako dugo traje i nije nimalo jednostavno. Dodamo li tome i jezičnu barijeru - koja je gotovo nepodnošljiva u toj kolosalnoj zemlji jer nitko, ali doslovno nitko izvan Pekinga, Šangaja i eventualno Xi'ana (a niti u tim gradovima to nije čest slučaj) ne zna niti riječ engleskog ili bilo kojeg drugog meni razumljivog jezika - samostalno putovanje Kinom postaje zabavno kao i kolonoskopija. Kada napišem da nitko ne priča drugi jezik osim kineskog, moram naglasiti da se to odnosi i na službenike na kolodvorima, na sve vodiče koje bih uočio i kojima sam na nekim mjestima pokušao pristupiti s namjerom da dobijem bilo kakvu informaciju, isto tako i na djelatnike turističkih agencija... Ma na svaku osobu koju možete zamisliti bez obzira na njen opis posla. Jedine oaze su katkad bile hosteli ako bi ih se uspio dočepati.

No ono što je posebno frustrirajuće u cijeloj ovoj priči jest što Kinezi nisu naročito pametan narod. Da budem grubo iskren, ne vjerujem da sam ikad imao (ne)priliku biti u kontaktu s glupljim narodom od Kineza (naravno, Hrvate izuzimam). Sva ona mudra kineska lica iz filmova, sva ona imena kao Konfucije, Lao Ce, Sun Tzu...sad mi se čine kao prevara. Nikad nisam bio predrasudan i svakako mi nije namjera diskriminirati, ali činjenice ne mogu izmijeniti i jednostavnom statistikom empirijski provjerenom i potvrđenom došao sam do tog zaključka. Na stranu to što ne znaju niti slova nekog drugog jezika, to im u nikojem slučaju ne zamjeram i sigurno mi to nije, niti smije biti, pokazatelj inteligencije nekog naroda, ali jednostavnu nelingvističku, neverbalnu znakovnu logiku gotovo nitko od upitanih Kineza (a taj broj je blizu četveroznamenkastog što moju tvrdnju, u statističkom smislu, čini gotovo dokazom) nije bio u stanju slijediti, a kada im jasno pokažem natpis koji sam nosio sa sobom i na kojemu na kineskome piše da uopće ne razumijem kineski jezik, oni svejedno nastavljaju svoje beskrajne monologe kao da to ne može biti istina ili počnu pisati na kineskom jer vjeruju da ne razumijem samo njihov dijalekt, nikako njihov jezik.

Čak i stablo s kojim sam svojedobno u Peruu pričao, potpomognut pripravcima šamana Angela, dalo mi je više informacija od 98% Kineza koje sam upitao za pomoć. A možda je ipak jednostavno samo njihova logika drugačija.

Bez interneta, bez cestovnih i drugih oznaka koji su većinom pisani kineskim slovima (probajte vi razumjeti koji je to grad 北京 ili 婺源婺) i bez ikoga tko bi dao bilo kakav savjet, informaciju ili smjernicu (ironično, nikoga da pronađem za to u najmnogoljudnijoj zemlji svijeta), samostalno putovanje Kinom je iscrpljujuće do granice ludila, pa čak i indirektno smrtonosno.

Evo samo jedan od tisuću primjera za tu tvrdnju: iscrpljen, ma iscijeđen i malaksao psihički i fizički, napokon uspijem kupiti autobusnu kartu za željenu destinaciju u koju ne znam, niti otprilike, kada bih mogao stići jer mi to nitko ne može reći niti napisati (kada Kinezu pokazujem na napisane brojke koje očito pokazuju vrijeme kretanja autobusa te upitnog izraza lica pokazujem na sat da bi mi on napisao vrijeme kada tamo stižemo, oni jednostavno ne shvaćaju što želim pitati – možda misle da ih pitam nešto u vezi Keplerovih zakona o putanji planeta, što je u biti sasvim logično jer što bih drugo i mogao pitati vozača autobusa??! Koga uopće zanima cijena karte ili vrijeme dolaska kada baš nešto ne shvaćam kod Keplerovog drugog zakona i upravo zato sam došao u Kinu da pitam vozača autobusa da mi to objasni). Dakle, nalazim se u autobusu za destinaciju za koju se često samo mogu nadati da je ona u koju želim ići, ne znajući hoćemo li stići za 5 ili 35 sati, dok autobus svakih 30-40 minuta staje, katkad 5 minuta, katkad duže od sat vremena, a jednom i tri sata(zbog, kako sam pretpostavio, nekog kvara). Nakon desetog puta autobus ponovno staje, ponovno čekamo, opet ne znam (niti postoji način da saznam) da li smo ovog puta tu dvije minute, dva sata ili dva dana, da li mogu otići do wc-a ili kupiti vodu i hoću li ikad stići na željenu destinaciju i, ako stignem, hoću li znati da sam tu stigao ili ću nastaviti vožnju ne znajući da sam trebao izaći iz autobusa.

Putovati ovakvim zemljama samostalno na način na koji putujem, a nemati strpljenje dugogodišnjeg budističkog monaha koji se 'brusio' pred kalendarom gole Monice Belluci, znači ogromnu količinu nervoze, stresa i izgubljenih živaca, što pak prilično povećava šanse za neki od plejade karcinoma i preranu smrt. Stoga ako niste naoružani enormnom količinom strpljenja, u ovakve zemlje na ovaj način ne putujte jer ćete, logično, prerano umrijeti!

No dok sam posjećivao već navedene 'susjedne' gradove, još nisam toliko razmišljao o napisanome, već sam jednostavno uživao u jedinstvenim ljepotama povijesnih kineskih gradića(svaki „gradić“ ima preko 5 milijuna stanovnika, ali za kineske pojmove...). Ako bi pisao o svakom kineskom gradu, gradiću ili selu koje sam posjetio, o njegovoj povijesti i značaju te o doživljajima koje sam imao u njima, ove kolumne bih pisao barem do novog balkanskog rata, a vjerojatno i duže, no ono što redovitiji čitatelj zna da ja ne mogu preskočiti jest opis prostorija za nuždu koji me 'fasciniraju'. Koliko god sam ih vidio po svijetu, a vjerujte da sam ih vidio gotovo sve, ipak me katkad neki od njih pomalo iznenade. Tako je bilo i s WC-om u (usput rečeno prelijepom) budističkom hramu u Souzhou.

Ne postoje nikakve kabine, nikakva vrata, tek drvena pregrada (često razbijena) sa samo jedne strane koja odvaja serača 1 od serača 2, a wc 'školjka' je za sve ista. Naime, nužda se obavlja u dugi procjep širine 30-ak centimetara koji se proteže kroz čitavu prostoriju, a pogled u procjep lako odaje ispušteni sadržaj susjednih kolega serača, a tamo gdje tog sadržaja nema, dno je kao ogledalo te sam blagoslovljen pogledom u guzice ostalih sudionika tog budističkog festivala kenjanja. Kako sam već rekao da kabine ne postoje, svaki novi sudionik koji se pridruži festivalu slobodno može prvo promotriti ostale sudionike i njihov stil i način prije nego nam se pridruži. Dakako, pošto sam ja bijelac i iznimno zanimljiv Kinezima koji takav primjerak jako rijetko vide, mene se najčešće, najduže i najpomnije promatralo što bi me ponukalo da ih pokušam fascinirati svojom izvedbom. Nažalost, kad bih i dao sve od sebe, pljesak bi izostao te sam mogao samo konstatirati da su Kinezi vještiji 'serači' od mene. 

Sve dosad objavljene kolumne Velikog Goge možete pročitati OVDJE


  KLJUČNE RIJEČI:  veliki gogo / odakle ti pare / kolumna / kina /

 

 

 

 

  komentara   KOMENTARI:

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.