FOTO Veliki Gogo glavna je faca u Kini: 'Sad znam kako je Brad Pittu' - ŠibenikIN - News portalŠibenikIN - najčitaniji portal Šibensko-kninske županije

Odakle ti ...  •   OBJAVA: 23.10.2014, 15:38h   •    

Odakle ti pare, Gogo?!

FOTO Veliki Gogo glavna je faca u Kini: 'Sad znam kako je Brad Pittu'


PIŠE Goran Subašić
OBJAVA 23.10.2014, 15:38h

Što je zajedničko Brad Pittu i našem putopiscu Goranu Subašiću, kako je umakao policiji da bi se popeo na 'najljupkiju i najljepšu planinu na svijetu' te zašto su pješaci jebena stranka u Kini, nešto kao HSP u Kumrovcu, doznajte u novom nastavku njegove kolumne.

U Kini pješaci na pješačkom prijelazu nemaju prednost! Teško je izbiti iz glave nešto što je duboko usađeno u podsvijest tako da sam više puta, prelazeći nonšalantno cestu, zamalo postao palačinka na vjetrobranskom staklu kineskog autobusa. Logika u prometu mi se čini sasvim jednostavna, Darvinovska – opstanak jačega iliti tko jači, tlači. Pješaci su u tom slučaju jebena stranka, slično kao HSP u Kumrovcu. Puna crta vozilu je pozivnica, a dvije pune crte su naredba za prelazak preko njih. Na tri crte si već drogiran J O gužvi u prometu, s obzirom na broj ljudi i vozila (politika jednog djeteta koja je uvedena 1979. na prvi pogled uopće ne daje rezultate), suvišno je uopće pisati. Dovoljno je spomenuti podatak da se prije nekoliko godina na autocesti u Kini stvorio toliki zastoj da su vozila bila u koloni dužoj od 100 kilometara, a zastoj je trajao punih 10 dana. Sjetite se toga kada se sljedeće ljeto budete znojili u automobilu  na našoj autocesti i jebali majku HAC-u, Kalmeti, Vladi i ostalim sinonimima za čast i poštenje jer ste u zastoju izgubili čitavih sat vremena.

Kineska Vlada je u nekim dijelovima pokušala regulirati promet tako da vozila s parnim registarskim oznakama smiju biti uključeni u promet svaki drugi dan, dok oni s neparnim...U redu, shvatili ste. Onaj tko nije shvatio, taj je... kako da se blago izrazim, aha – glup!

Uz takav promet, pravi odmor za sva osjetila je bio posjet mirnim kineskim selima na jugu pokrajine Anhui – Hongcun i Xidi. Oba sela su upisana u UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Aziji i Oceaniji kao 'izvanredan primjer pred-urbanog naselja koja su tijekom stoljeća nestala ili su promijenjena. Njihov plan ulica, arhitektura građevina, ukrasi i integracija u kompleksni vodovodni sustav su jedinstveni sačuvani primjeri'. Hongcun je osnovan u 12. stoljeću, a procvat je doživio u 15. st, kada je na savjet svojih gemantičara (svojevrsnih proricatelja budućnosti) iskopan kanal kako bi se cijelo selo opskrbilo svježom vodom iz potoka. Arhitektura i rezbarije od oko 150 rezidencija datiraju iz vremena dinastija Ming i Qing, te se smatraju za najbolje te vrste u čitavoj Kini. Tu su snimani i neki od prizora iz filmskog blockbustera 'Tigar i zmaj'.

Xidi je nastao još i ranije, u 11. stoljeću i mogao bih ga slobodno nazvati 'muzej na otvorenom', a osim svojih 'eksponata'(građevina), ljepoti mu doprinosi i veličanstvena priroda kojom je okružen.

Nažalost, rođenjem Republike Kine oba sela su zapala u nemar i propast. No, upravo su zbog toga izvrsno sačuvane njihove građevine (nazvao bih to napušteno-mistične znamenitosti, iako ima i velik broj onih gdje seljani još uvijek žive) i izvanredan sustav vodoopskrbe.

Jedino što mi je u tim selima pomalo išlo na živce, kao uostalom i u čitavoj Kini jest to što su svi toliko intenzivno buljili u mene da sam se mogao poistovjetiti s hollywoodskim glumcima i saznati iz prve ruke kako se osjeća Brad Pitt. Ne mogu niti nos iskopati, počešati skrotum ili namjestiti nezgodno postavljenog veseljka jer ne skidaju oči s moje čudesno oblikovane glave.

Što budem dublje zalazio u Kinu, taj fenomen će biti sve gori i izraženiji.

Uz svu već opisanu muku u prošloj kolumni u kojoj sam se zaželio razumjeti nekoga ili nešto, odnosno bilo što, nekako sam se iz tih sela ipak uspio dokopati grada Huangshana odakle sam se odlučio popeti na vrh istoimene planine čije ime znači Žuta planina.

HuangShan, jedna od svetih planina Kine, je najslavnija po svojim slikovitim krajolicima jedinstveno oblikovanih granitnih vrhova, Huangshan borova i veličanstvenim oblacima iz kojih vire. Zbog toga je planina često bila motivom tradicionalnog kineskog slikarstva i pjesništva, pa čak i moderne fotografije, a poznata je i kao 'najljupkija i najljepša planina svijeta'. Ljupkost joj mogu priznati, ali ovo drugo je ipak pretjerivanje.

Čitavo gorje se sastoji od mnoštva vrhova, a ja sam se popeo na nekoliko njih koji se većinom nalaze na nadmorskoj visini od oko 1800-1900 metara. No nije to uspon kao i na druge planine, ovdje postoje stepenice koje vode gotovo sve do vrha. Nimalo lagano penjanje uz stepenice od nekih 6 sati dodatno je usporilo mnoštvo penjača-izletnika koji su baš taj dan pohodili najpopularniju planinu u cijeloj Kini, a ja sam dan za penjanje pogodio kao prstom u govno. Naime, bila je nedjelja te je tada i inače velik broj posjetitelja, ali je taj dan bio i neki nacionalni praznik te sam imao osjećaj da se čitava Kina odlučila na izlet baš na ovu svetu planinu.

Kad sam se popeo do prvoga vrha, tu je već bilo mnoštvo izletnika, mahom svi Kinezi koji su itekako željeli iskoristiti situaciju da se fotografiraju bićem s druge planete – tako da sam se, osim što sam se probijao kroz ogromnu gužvu, morao svako malo fotografirati s Kinezima i Kineskinjama. Mislim da sam se taj dan fotografirao gotovo više puta nego u čitavom svom životu. Kako dosadi, čak iritira, konstantno biti atrakcija. Potpuno sam počeo shvaćati arogantne zvijezde koje nakon nekog vremena ne mogu to više trpjeti. U čitavom tom ludilu još se i prolaz prema ostalim vrhovima (i jedinom mogućem putu naprijed) suzio i postao potpuno zakrčen – okružen s jedne strane visokim stijenama, a s druge provalijom, stajao sam u nepreglednom redu koji se gotovo uopće nije pomicao. Stiješnjeni smo se tako 'kretali' više od sat vremena i u tom razdoblju prošli jedva 50 metara. Policija i čuvari su pokušavali regulirati...Pa nisam siguran niti što su regulirali (možda su trebali regulirati broj prodanih karata za ulazak u nacionalni park, ali ne daj Bože da se koja kuna, odnosno yuan izgubi) – samo su pazili da se netko ne pokuša probiti naprijed vrlo opasnim putem preko stijena. Nakon sat vremena sam konačno eksplodirao! Iziritiran, frustriran, iz očaja sam poslao sve na hrvatskom u tri pičke materine (ironično, mislim da su me tada napokon, po prvi put razumjeli) i skočio na stijenu te se krenuo pentrati po njoj prelazeći red sardina ispred sebe. Kako sam im izgledao izvanzemaljski, to mi je na prvu dalo prednost te je konsternirani policajac samo zastao u čudu ne vjerujući svojim očima, a zatim je počeo puhati u zviždaljku koju je imao oko vrata tolikom snagom da sam mislio da će mu glava eksplodirati, ali od gomile ljudi se nije mogao niti pomaknuti, a kamoli me spriječiti u mom naumu.

'Moš ti puvat kolko oš, ne jeben te 5 posto više, moš mi kitu popušit, sad idem do kraja' – mrmljao sam za sebe, a ljudi ispod mene su počeli navijati i klicati (i, naravno, bezumno fotografirati) za ludoga stranca te su sve oči bile uprte u mene. Kako nisam penjač, to mi je stvorilo dodatni pritisak, no frustracija mi je dala poticaj da nastavim. Kad sam već bio poprilično visoko, jedna noga mi je propala te sam mogao čuti na stotine uzdaha i pokoji očajni krik, a kad sam uspio izbiti ispred svih i dospjeti na sigurno, prolomio se ogromni pljesak tako da sam se odozgo svima naklonio i otrčao uživati u drugim vrhovima i ostatku nacionalnog parka. Kasno u noći, kad više nije bilo gotovo nikoga, napokon sam iscrpljen sišao s planine te se ujutro uputio prema Wuyuanu gdje sam napravio jedan od najuzbudljivijih trekinga u životu.


  KLJUČNE RIJEČI:  odakle ti pare gogo / kina / veliki gogo / goran subašić / kolumna /

 

 

 

 

  komentara   KOMENTARI:

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.