FOTO Kako je počela moja azijska avantura: Šok u avionu, sterilnost Tokija i duhovita ljubaznost Japanaca - ŠibenikIN - News portalŠibenikIN - najčitaniji portal Šibensko-kninske županije

Odakle ti ...  •   OBJAVA: 08.07.2014, 20:59h   •    

'Odakle ti pare, Gogo?!' – serija putopisa Velikog Goge

FOTO Kako je počela moja azijska avantura: Šok u avionu, sterilnost Tokija i duhovita ljubaznost Japanaca


PIŠE Goran Subašić
OBJAVA 08.07.2014, 20:57h

ŠibenikIN predstavlja vam novu rubriku – 'Odakle ti pare, Gogo?!' - seriju putopisa Šibenčanina Gorana Subašića (iliti Velikog Goge), a naslov je, pretpostavljate, najčešće pitanje koje mu ljudi postavljaju. Ako već niste, možda upravo u njegovim kolumnama otkrijete odgovor na to pitanje, jer Goran će svakog tjedna, u svom prepoznatljivom stilu, pisati o anegdotama sa svog posljednjeg putovanja u kojem je obišao Japan, Koreju, Kinu i Tibet. No, krenimo redom… Od zagrebačkog kolodvora.

Sa zagrebačkog Autobusnog kolodvora hvatam jedan od posljednjih tramvaja prije noćnog reda vožnje te se, po dobrom starom običaju, švercam šesticom nekoliko stanica i s prekrcanim backpackom na leđima pronalazim Domagojevu 11 te zvonim na prezime J...

Ćelava glava s bradatim licem i širokim osmijehom otvara vrata te pruža jednu ruku u znak pozdrava, a drugu nudeći egzotično pivo. „Čekaj Ribo jebote, prvo da bacim ovih 20 i kusur kila s leđa“. Simpatični Domagoj znan kao Ribafish je moj prvi domaćin na predstojećem dvomjesečnom putovanju po Dalekom istoku koje će uključivati Japan, Koreju, Kinu i Tibet.

Ujutro sam se pozdravio s Ribom i nakrcan kovanicama od 1kn krenuo na željeznički kolodvor. Riba mi je otkrio da kovanice od jedne kune na automatima za pivo u Japanu zamjenjuju one od 100 jena čineći pivo više od pet puta jeftinije. Kasnije se ispostavilo da su revni Japanci tu grešku ispravili te su mi kovanice od 1kn bile samo podsjetnik da Hrvatska i njen mentalitet (naravno, uključujući i moj) ipak pripadaju Balkanu.

Neugodnog daha i vadeći krmelje iz očiju na kolodvor me došao ispratiti još uvijek sneni Držislav, Splićanin s adresom u našoj metropoli kojega sam upoznao na festivalu putnika u Šibeniku prije više godina.

Držo mi je rekao da postoji dobra šansa da mi se već preksutra pridruži u Tokiju te da mi prvih desetak dana po Japanu pravi društvo.

Vlak je zapištao dok sam mahao Drži i dvije velike nužde, 70-ak stranica knjige, 20-ak pjesama na mp3, jedan neuspjeli pokušaj spavanja, dva odlaska u drugi vagon za diskretno proučavanje dvije zgodne Mađarice, jedan sendvič s pohanim mesom i jedan veliki bioaktiv poslije bio sam u Budimpešti.

Čvrsto odlučivši dobro se odmoriti prije leta iz Budimpešte za Tokio, pronašao sam hostel te nakon tuširanja odlučio popiti jedno pivo prije spavanja. Ujutro sam skupio stvari pored nedotaknutog kreveta proklinjući svoje „čvrste“ odluke te sam se teturajući i s užasnim naporom, trudeći da ne zaspem, dogegao do zračne luke i u agoniji prošao sve kontrole pa se oko podne napokon ukrcao u avion i instant zaspao. Kada me enormna žeđ probudila, glava mi je bila na ramenu nepoznata muškarca, a noge i nisu imale veliki izbor pa su bile ukočene upravo tamo gdje sam ih i ostavio više sati prije. Vani je bila mrkla noć, a avion je letio negdje iznad Rusije. Svi u njemu su spavali, puhali, stenjali, hrkali, a ja sam uzeo jednu od 4 knjige koje sam preko veze (Balkan), da ne bih plaćao dugu zakasninu, posudio u knjižnici i čitao.

Udubljen u Goetheovu romantičarsku filozofiju, jedva sam krajičkom oka primijetio neko čudno svjetlo na svom malenom avionskom prozorčiću. Stavio sam ruke između očiju da sasvim eliminiram svijetlo iz unutrašnjosti aviona te prislonio glavu na prozorčić.

Nisam mogao vjerovati što vidim! Pomislio sam da su mi svi oni eksperimenti iz prijašnjih godina došli na naplatu. Prvi nagon mi je bio da vičem, urlam, probudim sve putnike, no ipak sam se nekako suzdržao te ugledao još jednu siluetu koja zuri kroz prozor. Stjuardesa je primijetila da je promatram te mi je ushićeno mahnula uz ispruženi palac. Osjećao sam olakšanje što sam nenadani spektakl ipak mogao podijeliti s nekim.

Dok je avion letio negdje iznad smrznutog Sibira, na nebu je zaplesala Aurora Borealis (polarna svjetlost) te pružila tek dvojici slučajnih „preletača“ prizor koji bi se zasigurno uklopio u scenu ispijanja čaja sa zecom i Ludim Šeširdžijom u Carrollovoj Alisi u zemlji čudesa.

Slijetanje u Tokio na čistu, uređenu i sterilnu zračnu luku Naritu nije me previše uzbudilo, kao ni sam dolazak u grad gdje me nije, što je često slučaj pri mojim prvim slijetanjima na početku putovanja, zapljusnuo val tropske vrućine, već me dočekao prohladni vjetar. Pošto se moj dolazak u Japan poklopio s vikendom, a Držo je zaista to popodne i došao u Tokio, prva dva dana su većinom provedena u partijanju po eminentnim tokijskim četvrtima za izlaske.

 

Kada smo se toga zasitili, bilo je vrijeme da upoznamo grad, ali razdvojeno, svaki na svoj način.

Vremenske prilike nam nisu išle na ruku, te su kiša i hladni vjetar dodatno naglasili moju neimpresioniranost glavnim gradom Japana.

Jedan od najmnogoljudnijih gradova svijeta, tehnološko čudo, neboderi koji se druže s oblacima, futuristički izumi, sterilizirana (ili sterilna) čistoća, super brzi vlakovi, (kojima se, zbog visoke cijene karte, u Japanu nisam vozio), mega moderni metro – Tokio jednostavno nije moja „furka“. No ono što taj grad, kao i cjelokupni Japan, zaista čini posebnim su nestvarno, pretjerano, čak i duhovito ljubazni ljudi – i pritom ne mislim na dobro nam znanu koristoljubivu ljubaznost, već onu iskonsku, kulturom određenu i u srži svakog Japanca usađenu.


  KLJUČNE RIJEČI:  odakle ti pare gogo / veliki gogo / goran subašić / azija / japan / kina / koreja / tibet / putopis / serija putopisa /

 

 

 

 

  komentara   KOMENTARI:

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.