Određene greške imaju dugoročne posljedice, kao na primjer: 'Znam da je padala kiša i da je bilo jako mračno, ali siguran sam da je to bio čovjek kojeg sam vidio kako provaljuje u susjednu kuću'.

Nitko ne voli biti u krivu. To je neugodno emocionalno iskustvo za sve ljude. Pitanje je kako čovjek treba reagirati kada se ispostavi da je bio u krivu: kad ujutro nije bilo dovoljno mlijeka za kavu, kad je zbog gužve propustio let, ili kad je saznao da čovjek koji pet godina sjedi u zatvoru na temelju njegove identifikacije nedužan?

Dio ljudi prizna da su pogriješili i kažu: 'Ups, imali ste pravo. Trebali smo kupiti više mlijeka'.

Neki indirektno daju do znanja da su svjesni da nisu bili u pravu i kažu nešto poput: 'Imali smo dosta vremena da stignemo do zračne luke na vrijeme, ali promet je bio neuobičajeno gust. Ali dobro, sljedeći put ćemo krenuti ranije'.

No neki ljudi odbijaju priznati da su u krivu, čak i kad se susretnu s neporecivim dokazima, a njihove reakcije su često slične sljedećem: 'Pustili su ga da izađe iz zatvora zato jer je DNK analiza pokazala da nije on kriv i zato jer je drugi čovjek priznao. Smiješno! To je taj tip! Njega sam vidio!'.

Prva dva primjera su vjerojatno poznata većini ljudi, jer to su tipični odgovori na pogrešku. Ljudi u ovakvim situacijama prihvaćaju odgovornost u cijelosti ili djelomično, ali se ne bore protiv činjenica koje dokazuju da su bili u krivu, piše portal 24sata. 

Ali što kada se netko odmakne od činjenica, kad jednostavno ne može priznati da je bio u krivu? Što se to nalazi u psihološkoj kompoziciji takvih ljudi da ne mogu priznati da su u krivu, čak i onda kad je jasno da su bili u krivu? I zašto se kod ljudi s takvim psihološkim sklopom ovakve situacije stalno ponavljaju?

Odgovor je povezan s njihovim egom, njihovim samosvjesnošću (individualnoj svijesti i doživljavanju onog tko smo i što smo). Neki ljudi imaju tako krhki ego i nisko samopoštovanje i slabu 'psihološku konstituciju', da se priznanjem da su pogriješili stvara fundamentalna prijetnja njihovom shvaćanju samih sebe.

Prihvaćajući da su pogriješili, apsorbirajući tu stvarnost, bilo bi tako psihički razorno da njihovi obrambeni mehanizmi rade nešto nevjerojatno kako bi izbjegli priznanje krivnje - doslovno iskrivljuju njihovu percepciju stvarnosti kako bi ta (stvarnost) bila manja prijetnja njihovom egu. Njihovi mehanizmi obrane štite krhki ego promjenom činjenica u njihovom umu kako ne bi morali priznati da su u krivu.

Kao rezultat toga, njihov odgovor na prezentaciju dokaza njihove krivnje će često biti u smislu: 'Kad sam ja ujutro provjerio koliko ima mlijeka, bilo ga je dosta, znači da ga je netko popio'. 

Kada se istakne da nitko nije bio doma nakon što su u jutro otišli, tako da nitko nije mogao to učiniti, čovjek će ponoviti svoju tvrdnju ulažući dodatnu energiju kako bi druge uvjerio u ono što sam smatra istinom i ponoviti: 'Netko ga je morao popiti, jer sam provjerio i bilo je mlijeka'.

U drugom, puno ozbiljnijem, primjeru čovjek će ustrajati na tome da je njegova pogrešna identifikacija pljačkaša ispravna unatoč DNK dokazima i priznanju nekog drugog. Kada se suoče s činjenicama, takvi ljudi će nastaviti inzistirati na svojem viđenju stvari, pa čak i napadati ljude koji ih pokušavaju razuvjeriti. 

Ljudi koji opetovano pokazuju takvo ponašanje su psihički jako krhki. Međutim, to im je jako teško prihvatiti, jer ljudima žele dokazati kako su snažni i samouvjereni. 

Ali psihološka krutost nije znak snage, to je znak slabosti. Ti ljudi ne odabiru stajati na svom terenu - oni su na to prisiljeni kako bi zaštitili svoj krhki ego. 

Priznanje krivnje je neugodno i uvijek je udarac egu. Potrebna je određena količina emocionalne snage i hrabrosti kako bi se čovjek pomirio sa stvarnošću u kojoj može pogriješiti te potom priznati svoju grešku. 

Nikome nije lako priznati da je bio u krivu, ali to je momentalni napad na ego i ljudi to brzo prebole.

Ali kad netko sustavno ne može priznati svoju krivnju, kad ne može tolerirati samu mogućnost da je sposoban napraviti grešku, to je zato što pati od toliko krhkog ega da ne može podnijeti ni ideju da im je neko vrijeme neugodno i potom prijeći preko toga. Takvi ljudi imaju potrebu mijenjati svoju percepciju stvarnosti i osporavati jasno prezentirane činjenice kako bi se obranili od same ideje da bi oni ikad mogli biti u krivu. 

Na koji način odgovaramo takvim ljudima ovisi o nama. Jedina pogreška koju ne bismo trebali učiniti je uzeti u obzir njihovo ustrajno i kruto odbijanje priznanja da su pogriješili kao znak snage ili samopouzdanja, jer je u pitanju potpuno suprotna - u pitanju su psihološki slabi i krhki ljudi.