Usprkos katastrofičnim, apokaliptičkim predviđanjima o propasti kazališta, ono kao najstarija i najprolaznija umjetnost obnavlja se sa svakom novom predstavom. To je i danas jedinstveni fenomen, jer uspostavlja direktni kontakt s publikom bez ikakvog posrednika, jer se njegov susret s publikom događa u istoj dvorani, udišući isti zrak; u isto vrijeme gledatelj doživljava igru glumca susrećući samoga sebe gledajući njegove likove na sceni, susreće se sa svojim snovima, bolima, patnjama, smiješnom i žalosnom stranom svoje egzistencije.

Zbog toga kazalište živi i danas kao jedinstveni i nezamjenjivi fenomen.

Čast pisanja hrvatske poruke povodom 60. obljetnice obilježavanja Svjetskog dana kazališta pripala je uglednom hrvatskom književniku Dubravku Jelačiću Bužimskom.

''Veliki kazališni mag, Peter Brook, jednom je napisao da se „bilo koji prazan prostor može nazvati otvorenom scenom. Još ako se netko kreće u tom prostoru dok ga netko drugi promatra, to je sve što treba da se stvori teatar.“ I doista, tu divnu tvrdnju o kazalištu, trebalo bi prihvatiti kao neugasivu mogućnost da se izdvoji scenski prostor za posvećenu igru mašte i snova. Nešto poput začarane kutije u kojoj je prednja strana otvorena da igru svi vide, ali je ne mogu dodirnuti pokvarenosti, prljavštine i laži realnog svijeta.

U tom prostoru eksteritorijalne čistoće, još je dopušteno uvjerenje i nada da je kazalište sačuvalo snagu umjetničkog stvaralaštva u stvarima koje pomiču naš život u dobrom smjeru. A kakav je svijet koji nas okružuje? Premda je dosegnuo visoku civilizacijsku razinu, još uvijek nije, nažalost, lišen nepravde, patnje, gluposti, mržnje i zločina, bolesti, gladi zlostavljanja i suza. S jedne strane moćnici svjetskog novca, velike banke, kompanije i njihova nomenklatura s verbalnim dekorom slobode koji zapravo tlači ljude u njihovim elementarnim pravima.

S druge strane rigidne diktature, s pomahnitalim vođama, čije barbarsko ponašanje vidi ljude samo kao brojeve u redovima smrti. Perfidno lijepe etikete zla drugima kako bi opravdali svoje, ničim izazvane, postupke razaranja i ubijanja nemoćnih i nevinih. A upravo oni su megalomanski nasilnici koji prijete kataklizmom uništenja, iako su u kolektivnoj memoriji još nezalijećena sjećanja na tragediju Drugog svjetskog rata. Kako se onda s glumcima, tom ranjivom djecom umjetnosti, koji izlaze na prazan scenski prostor suprostaviti tako ružnoj i opasnoj slici svijeta?

Jer jedino što posjeduju to je ono što nam Shakespeare kroz usta Prospera poručuje da smo tek tvar od koje građeni su snovi i snovima se naš kratki život okružuje. Ali u tom i jeste ljekovita moć kazališta. Ljepota snova.Izgubiti taj osjećaj bilo bi isto što i ostati bez nade. Značilo bi prezreti posao kojim su stoljećima zanesenjaci igre na kazališnim daskama ostavili dragocjen zalog za sva buduća pokoljenja.

Ta ostavština talenta, truda i volje ostavila je neizbrisiv trag u životu u čije vrijednosti ne smijemo nikad posumnjati. Usprkos silama zla koje nam stalno prijete. Zato nam treba kazalište Hrabrosti. Treba nam kazalište Plemenitih osjećaja. Napokon, trebamo kazalište Istine s jedinom željom da ustrajemo. Ustrajemo u uvjerenju da ono što nam netko iz praznog i krhkog, ali snovima i poezijom ispunjenog prostora govori, ispunjava smisao našeg postojanja. To čini naš život ljepšim, a sve nas boljim osobama. SLAVA KAZALIŠTU!'