Dramski studio ‘Ivana Jelić’, koji djeluje u sklopu Hrvatskog narodnog kazališta u Šibeniku, već je punio novinske stupce svojim fenomenalnim predstavama koje ne ostavljaju dojam domaće zadaće, kako to zna biti slučaj sa srednjoškolskim predstavama. Oni progovaraju o aktualnim temama koje su bliske generaciji rođenoj s mobitelima u rukama, a čak i odrasli s njihovih premijera izlaze potreseni suznih očiju. 

Za to je zaslužna cijela ekipa, prva među jednakima je njihova mentorica i voditeljica Oriana Kunčić, a odmah iza nje je asistent Lovre Paić. Na dramsku je došao slučajno, sa 16 godina.

Pitamo ga zašto se odlučio za režiju, a ne glumu, glumci su popularni i ljudi ih prepoznaju, redatelje baš i ne.

- To je istina, ali razlog je što nemam baš karakter za glumu i ne podnosim da mi netko u tom kontekstu govori što da radim, volim imati neku vrstu kontrole, odnosno moć odluke. Naravno, to iskustvo me naučilo da kad postanem redatelj budem otvoren s glumcima. Današnji tzv. autorski projekti, to je ono što me interesira, dio mora izaći iz glumca, a točno tako radimo na Dramskoj. To je sigurno budući fokus mog rada.

Na Dramsku ga je odvela slučajnost, ali i covid. Bio je to ‘post lockdown’ period, koji je učenicima posebno teško pao jer se nisu mogli družiti, barem ne uživo.

- Bio je to težak period. Dogodilo se da sam se zatvorio u sebe pa me ekipa izvlačila iz kuće, ali to su sve bila druženja reda radi. Nisam znao što sam sa sobom jer nisam sklon hobijima. Tako sam se slučajno našao na kavi i odvukli su me u kazalište. Htio sam upisati Dramsku i prije, ali jako sam zatvorena osoba i bilo me strah. To se promijenilo, vidjeli ste me sad na probama kako vičem na kolege. Trebalo mi je dva tjedna dok shvatim da u životu želim biti redatelj i da je to mjesto za mene. Dvije godine mi je to bio ispušni ventil i žao mi je da više ne mogu ići kad preselim u Zagreb. Boli me što ostavljam ekipu, ali sretan sam u isto vrijeme jer nastavljam karijeru u profesionalnom smislu. 

Zaključujemo da se Lovre u Šibeniku osjećao pomalo neprilagođeno, iako je vjerojatno problem u drugima koji ne prihvaćaju različitosti, ali teško je to objasniti mladoj osobi. Problem je u drugima.

- Kroz kazalište mogu lako izraziti svoje stavove i ideje. Živimo u gradu koji ne trpi nečiji uspjeh i napredovanje. Nekako te uzme, prožvače, proguta i pljune. Ako se izdvojiš iz mase… jebiga… nema te više.

Na Dramskoj su kao obitelj, nekad uopće nemaju probe već pričaju o životu i dijele probleme, traže zajedničko rješenje. Neki roditelji u šali kažu da su postali kao sekta.

- Moji roditelji nas ne zovu sektom, oni su moj novostvoreni interes za kazalištem apsolutno podržali jer znaju kakav sam, generalno zatvoreno asocijalno dijete koje komunikaciju voli držati na minimumu. Roditeljima je jasna promjena u mom karakteru i zahvalni su Oriani. Vidjeli su me na sceni i shvatili da je to to, pronašao sam svoje sigurno mjesto. Jednostavno sam pustio da me kazalište oblikuje.

Na studij Kazališne režije Akademija upisuje tri studenta, na prijemnom ih je bilo šestero. Lovre je bio prvi, što je prilično iznenađujuće za 18-godišnjaka koji je prvi put došao na prijemni. Pogotovo kad znamo da su kriteriji rigorozni, što potvrđuje činjenica da ih je primljeno samo dvoje, treće mjesto će se, možda, popuniti u jesenskom roku. Lovre se za prijemni, koji je ove godine promijenjen u odnosu na prijašnje, spremao godinu dana.

- S Orianom sam puno pričao, iščitavao tekstove koje treba znati, opću kulturu i profesionalnu literaturu. Učio sam o umjetnosti u svakom kontekstu, ne samo u kazališnom. Posljednjih mjesec dana sam izabrao dramski tekst, a to je bila ogromna panika. Razradio sam Antigonu u glavi, ali ništa nisam imao napisano do 10 dana prije predaje. Prijemni traje dva dana. Prvi dan je obrana tog rada, koja je poprilično nemilosrdno rešetanje. Argumentirano sam obranio sva svoja redateljska rješenja i mislim da ih je to ‘kupilo’. 

Lovre je Antigonu stavio u kontekst današnjice, odnosno bliske prošlosti, Domovinskog rata. Htio je, kako kaže, pokazati da kao civilizacija nismo puno napredovali od Antike. 

- Veliki makedonski dramski pisac, pokojni Goran Stefanovski, jednom je prilikom kazao kako se od antičkog doba nije promijenilo ništa u dramaturgiji,  načinima pijenja vina i vođenja ljubavi. Sve drugo, naravno, jeste, pa kada je tako, namjera mi je pokazati koliko je najvažnije ostalo tragično isto, bez obzira što je sve, ali baš sve, naizgled drugačije i blještavije. To je ono što me zaintrigiralo kod Antigone. Iako mi nije cilj baviti se konkretnim djelima, više me zanima princip rada kao na Dramskoj, u kojem svi sudjeluju u kreiranju nečega novoga. Nečega što je preneseno u današnji kontekst.

Priznaje da ga je uoči prijemnog bila trema jer je sjedio u prostoriji s ljudima koji su od njega stariji 5, 6, 7 i više godina. Drugi dan prijemnog je bio teži, jer se nije mogao toliko dobro pripremiti. 

- Smjeste vas u prostoriju na kojoj je scena, izvuče se jedan od 15 tekstova, mene je igrom slučaja dopao sličan Pinterovoj Prevari s kojom sam bio upoznat. Imaš pola sata, ponuđene scenske elemente i možeš izabrati tri rekvizita. Moraš osmisliti odnose među likovima, na koji način svatko od njih izgovara replike te kako je postavljena scenografija, kakvo je svjetlo i zašto sve to. Svjesni su da pola sata nije dovoljno. Bio sam razočaran jer nije moglo biti kao Antigona koju sam duže spremao. Perfekcionist sam, a i prirodno je sumnjati u sebe.

To je bio prvi dio drugog dana prijemnog. Pauzu od dva sata je iskoristio za kavu s Orianom, koja ga je, naravno, pratila u Zagreb, a kaže da se na nakon toga, na drugi dio prijemnog, vratio potpuno bistre glave. 

- Zadatak je pogledati tri isječka, a svi su bili neočekivani komadi. Prijemni je reformiran od ove godine i više je interaktivan u odnosu na prijašnje. Aktivno su ciljali na kreativnost, inovativnost i slobodu. Kad se pogledaju isječci, kandidati raspravljaju, a komisija sluša i ne miješa se. Tu sam jako osjetio konkurenciju u zraku, svi su gledali kako kazati što misle prije nego im netko ‘ukrade’ rečenicu.

Od prijemnog do rezultata prošlo je oko tjedan dana, a Lovre je rezultate dočekao spavajući, kako drugačije…

- To je bilo nekakvo nadnaravno iskustvo jer sam sanjao da nisam upao. Probudio sam se i zgrabio mobitel jer sam nekako osjetio da imam mail. I imao sam ga, došao je minutu prije. Predstojnik katedre je čestitao jer sam upao, neslužbeno jer smo čekali rezultate mature. Dva dana kasnije su izašli rezultati i to je značilo da sam službeno upao na Akademiju. Mater mi ima ured ispod zgrade. Imam ključ pa sam se ušuljao dok je bila u trgovini, na papirić sam napisao ‘Upisao sam Akademiju, Lovre!’ i datum. To sam joj zalijepio na ekran, skrio se u wc i snimao mobitelom reakciju. Počela je vrištati pa je plakala pola sata. Svi su se rasplakali kad sam ih zvao, a ja još uvijek nisam kako treba procesuirao sve. Možda jer sam podsvjesno vjerovao u sebe pa mi nije bilo toliko iznenađenje ili sam jednostavno bio u šoku. 

Dobro je malo pogledati u budućnost, pa Lovru pitamo da danas diplomira i počne raditi, što bi promijenio na hrvatskoj kazališnoj sceni. 

- Jednostavno. Maknuo bih se od predstava koje zadovoljavaju vjerske i političke krugove. Ključna rečenica je da bih volio da kazalište ima moć da ruši vlade, ali nema nažalost. Moram se zadovoljiti s ovim što imamo, možda za vrijeme svog kazališnog djelovanja budem dovoljno pametan ili moćan, da to viđenje kazališta na van promijenim. Mislim da je to problem koji je truo u srži. Ako radimo dosadne predstave, jer je neki redatelj na to naučio publiku, ja na svoju predstavu neću uspjeti ‘dovući’ nikoga.

Kaže da je ista priča, po njegovom iskustvu, u šibenskom kazalištu, iako je gledao dobrih predstava. Hotel Zagorje ga je oborio s nogu, kao i Glembajevi.

- Onda dođem u Zagreb, u tunelu Grič gledam Krležinu Legendu, padnem na guzicu, odem doma i plačem. Volio bih otvoriti tu Pandorinu kutiju dosadnih predstava, to je jedan od razloga zašto se ne planiram vratiti u Šibenik.

Lovre bi, da može birati, za svoj profesionalni put izabrao kazališta u Pragu, neko u Italiji koju obožava, u Londonu ili Berlinu.

- Engleska općenito ima fucking angažirano kazalište i tu se vidim. Uvijek je dobro imati ambicije, a moje su velike. Želim se boriti protiv propadanja estetike kazališta, podlijeganja društvenim normama masa zbog utjecaja društvenih mreža. Danas je sve maska. Čudno mi je što moram napominjati da to nije umjetnost. Uzmimo za primjer Meryl Streep, ženu koja ne zadovoljava klasične standarde ljepote, ali je predivna u svakoj ulozi. Ok, ona je ekstreman primjer jer je vjerojatno najbolja glumica današnjice, ali je dobar primjer onoga o čemu govorim. 

Lovre je izrazio brigu i za financije u budućnosti jer zna, nažalost, da tu nema previše ‘kruha’, ali uvjerili smo ga da još uvijek ne treba razmišljati o tome. Kazališna budućnost mu je svijetla, u kojem god svjetskom kazalištu bude radio, a jednog dana mu želimo da se vrati u Šibenik jer šibensko kazalište definitivno treba takvih ljudi.