U doba kada je London početkom devedesetih, nakon jednog bombaškog napada nakrcan kamerama za video nadzor, mlada umjetnica Sophy Rickett imala je snažnu potrebu izraziti se i svoja iskustva prenijeti u društveni komentar. Svijet oko nje klizio je u svijet iz 84. Gerorge Orwella, mladi i nevini internet počeo se pretvarati u kaos izvan svih regula, a ona koja je taman završila umjetničku školu uzela je fotoaparat i počela snimati sebe i svoje prijateljice kako pišaju po londonskim ulicama. 

Snimljene po mraku, odjevene u uredsku odjeću kakvu nose muškarci, pišale su s nogu i radile to javno, baš muški, posve suprotno od načina kako malu nuždu, diskretno, obavljaju žene. Njezine performativne fotke objavljene su kao serija ‘Pišajuće žene’ i postale su umjetničko svjedočanstvo o jednom vremenu koje je iznjedrilo generaciju umjetnika s potrebom da svijet gledaju iznutra i prema vani, nastojeći humanizirati svoja proživljena iskustva i traume novog, digitalnog doba, prezentirati kao društveni komentar. 

Bio je to način kako se suočiti sa sobom i svojom pozicijom u novom digitalnom dobu, vrlo popišanom vremenu dodali bismo. 

Pišajuće žene (Pissing Women) serija objavljena je kao publikacija Climax Booksa i sadrži 26 fotografskih ploča, uz predovor Anne Turyn, fotografkinje iz New Yorka i osnivačice kultnog proznog časopisa Top Stories. Knjigu je uredila Isabella Burley, a dizajnirao Christopher Lawson.