HRT ima hit seriju. Barem su takve bile reakcije po medijima i fejsbucima nakon prve epizode, a ni druga, prikazana ovog ponedjeljka, nije razočarala. Dapače, „Dnevnik velikog Perice“ i dalje je vodeća televizijska tema u nas. Seriju je režirao Vinko Brešan, autor ideje je Albino Uršić, a uz njih dvojicu, scenarij su pisali i Renato Baretić i naš Emir Imamović – Pirke.

„Dnevnik velikog Perice“ naslanja se na radnju čuvenog filma Kreše Golika „Tko pjeva zlo ne misli“, mali Perica je odrastao i nalazi se u fokusu serije.

Emir Imamović – Pirke tvrdi da se ne radi o nastavku legendarnog filma, već o… Ustvari, sve piše u intervjuu…

Zasad su, dakle, prikazane prve dvije epizode, a reakcije prilično pozitivne. Kako si ti zadovoljan konačnim proizvodom?

- Vizualno je serija ispala bolje nego sam očekivao, Živko Anočić je odigrao maestralno, kostimi, scenografija i muzika su sjajni, a scena u kojoj plešu Perica i Nada kao da je iz starog, glamuroznog Hollywooda. Bino Uršić kao idejni tvorac i Vinko Brešan kao režiser su napravili i vrlo dobru podjelu pa nema oscilacija u glumačkoj igri. A da ima i mana, ima naravno, ali to neka traže profesionalni kritičari.

Scenarij supotpisuju četiri autora. Kako to zapravo funkcionira, kako je posao raspoređen?

- Puno je prošlo otkako me producentica Suzana Pandek, kod koje sam tada radio kao script doktor, odvela da upoznam Albina Uršića koji mi je ispričao svoju ideju da snimi film o tome što bude s dječakom Pericom iz kultnog filma Kreše Golika “Tko pjeva zlo ne misli”. Poslije smo nas dvojica mjesecima razgovarali, brusili likove, slagali kostur priče za, prvo, film, pa kada nas je HAVC odbio, onda za seriju. Nakon što smo došli do prve dvije epizode i sinopsisa za ostale - što je uvjet za javljanje na natječaj HTV-a - uključio se Renato Baretić koji je do tada napisano jezički ispolirao i purgerizirao. Poslije smo on, Baretić, i ja raspisali sve do kraja, pa napravili nekoliko verzija i onda je Vinko uzeo sav taj materijal i prilagođavao ga s Binom svojim vizijama. Uglavnom, tako se radi ali naopako, no mi nismo imali ni vremena ni resursa da se zatvorimo u spisateljsku sobu, iznosimo ideje, tražimo rješenja i onda, kada se usuglasimo, to prenosimo u scenarij.

Serija je nastavak priče valjda najboljeg hrvatskog filma, što je sigurno samo po sebi od početka bio poveći pritisak. Brešan se tješi na način da izjavljuje to nije nastavak nego je serija samo inspirirana filmom 'Tko pjeva zlo ne misli'. A kako si ti pristupio rješavanju tog 'problema', je li te mučio taj visoki standard originala?

- Ne, nije nastavak i Vinko se ne vadi, ali nije, to posebice, remake. Da je nastavak, radnja bi se dešavala uoči ili za vrijeme Drugog svjetskog rata, a da je remake, imali bismo reprizu u HD kvaliteti. Od početka smo inzistirali upravo na tome da napravimo seriju po motivima iz filma, a da poveznica budu likovi Ane, Perice, lokacije i poneka blago skrivena referenca. Golikov film je jedan od najboljih hrvatskih filmova svih vremena i to čačkanje svetog grala ili je moralo biti nježno ili se njime nije trebalo baviti. Da je netko očekivao drukčije, ja bih odustao. To bi mi bilo kao da pišem nastavak "Sjećaš li se Dolly Bell", a takve se stvari jednostavno ne rade pri zdravoj pameti.

Kakvo je uopće tvoje mišljenje o filmu 'Tko pjeva zlo ne misli'?

- Mislim da svaki filmofil ima neke filmove koje može gledati uvijek i od bilo koje scene. Ja ih imam pet - šest, a tri su bivšejugoslavenska. Jedan od njih je i "Tko pjeva zlo ne misli", a Franju Šafraneka obožavam.

S obzirom da su i film i serija snažno obojeni agramerskih štihom, je li ti činjenica da nisi Zagrepčanin te da nisi baš ni živio u Zagrebu, bila neka prepreka? Ili možda prednost?

- Niti jedno. Promijeni imena likova i toponime i pokušaj zamisliti ovaj zaplet u Ljubljani ili Sarajevu i stvar će funkcionirati. Za taj zagrebački štih su bili zaduženi oni rođeni u Zagrebu: Bino Uršić, Renato Baretić, Suzana Pandek i Vinko Brešan. Uostalom, ni Zagreb iz Golikovog filma nije Zagreb kakav je postojao sredinom tridesetih godina prošlog stoljeća kada se radnja dešava, pa to nitko i ne primijeti.

Film se zapravo temeljio na prikazu gradske malograđanštine, dok o seriji zasad znamo da ima raznolikih karaktera, potencijalne bračne probleme, sveprisutnu partiju... Očekuju nas, dakle, potpuno drugačiji zapleti?

- Golikov Fulir bio je klasični prevarant, Franjo malograđanin, teta Mina ne baš velika uma, ali je imala zadivljujući apetit, dok je Ana na rubu iritacije svojom naivnošću. I sve je to, zajedno s glazbom, stalo u manje od sat i pol, a mi imamo tri. I opet je tu red malograđanštine, red ljubavnih lomova, glazba naravno, plus sve ono što se 1964. dešavalo ili moglo dešavati, te u konačnici velika poplava koja je pogodila Zagreb. Zaplet su, uz nas, odredili i vrijeme radnje i događaji iz tog doba, od tipa režima pa do ulaska zapadne, potrošačke kulture u socijalističko društvo.

Postoji li neki lik u seriji, od dosad viđenih, koji je kompletno tvoj proizvod?

- Naravno da ne, jer da postoji bio bi od papira. Bino je znao kakve karaktere općenito želi, moje je bilo da ih uobličim pa doradim s Renatom, a onda su ih oživjeli režiser i glumci. Najbolniji posao je bio zagušiti lik Žnide koji je baš potentan za komediju, ali eto nije glavni, dok je najteže bilo postaviti Pericu kao užasno smušenog, a onda ga mijenjati u sasvim drugu ličnost..

Ima još četiri epizode, jel to to ili postoji mogućnost nastavka snimanja?

- Stvarno ne znam. Moj posao je završio prije snimanja i od tada sam u nekim drugim scenarističkim radovima, dok je produkcija vodila boj s koronom i rokovima snimanja. Bilo je, istina, ideja o više sezona, ali polako, tek je krenula prva. Meni će ostati trajno žao što nismo u prilici da napravimo priču o tome kako Fulir, Franjo i stari Žnidaršić provode Drugi svjetski rat. O tome smo maštali i smislili samo kraj: Franjo i Žnidaršić odlaze u partizane osmog svibnja 1945., ali im se ne uspiju pridružiti ma koliko bili blizu. Naime, opiju se i zgazi ih kamion pun ustaša u bijegu.