Surađivali ste s Paolom Tišljarićem, ravnateljem Kazališta Marina Držića, kada je gostovao na otvaranju prošlogodišnjeg MDF-a, je li se tu rodila ideja za ovu koprodukciju.

Paolu i meni su mandati počeli u par mjeseci razlike, po prirodi stvari već dugo se pričalo o suradnji između dalmatinskih kazališta, odnosno četiri gradske institucije, privatne inicijative su nešto drugo. To nije nekakav grom iz vedra neba. Dubrovnik i Šibenik su ‘mali’ teatri kad govorimo o količini materijala koji godišnje mogu iznijeti na scenu. Troškovi kad idete samostalno raditi produkciju su veliki pa smo tražili kako možemo od objektivno dvije predstave godišnje, doći do tri ili više. Koprodukcija je nešto što će biti okosnica ove godine jer nas čeka i koprodukcija sa zagrebačkom Trešnjom na jesen u predstavi o Draženu Petroviću. Nadam se da ćemo uspjeti iznenaditi našu predstavu.

Kuriozitet je da je Bilić izborom na mjesto ravnatelja bio najmlađi ravnatelj kazališta u Hrvatskoj, a par mjeseci kasnije tu ‘titulu’ mu je uzeo ravnatelj dubrovačkog kazališta Tišljarić.

Mislim da nakon nas nije bilo mlađih. Ovaj ansambl ima nešto sijedih vlasi, ali energija na probama je baš mladenačka. Treba reći da je i redateljica Helena Petković vuče šibenske korijene. Pokazuje se da i u mlađim generacijama postoje ljudi različitih profila koje ‘izbace’ kazalište i MDF izbace u svakoj generaciji. To je Štih Šibenika u samom tom francuskom komadu.

Riječ je o tekstu Ivane Vuković prema J.B.P. Molieru, a i dramaturginja je prilično mlada, rođena je 1992. godine.

Možda deplasirano zvuči kad ja u 33. govorim da to radi mladost. Dosadašnji rad tih ljudi pokazao je da su to ‘klinci’ u koje vrijedi nešto uložiti. Ne mislim samo materijalno, već i na organizacijsku potporu. Šibensko kazalište, u svemu što radi, pokušava publiku upoznati s mladim ljudima, glumcima, dramaturzima ili redateljima. Šira javnost i, hajdemo reći zanatski dio javnosti, mogu biti zadovoljni vagom mladenačke energije i iskustva koje sve to skupa oblikuje u projekte koje smo napravili i koji nas čekaju u budućnosti. Pogotovo u ovoj godini koja će za umjetnost, najblaže rečeno, biti izazovna. 

Kako ta izazovna godina djeluje na kazališta i sve ljude različitih profesija koji čine cjelinu kazališta. 

Postoje teatri koji su se ugasili, postoje kolege koji se umjetnošću, na žalost, više ne bave. Ima ih od bauštele do taksista i ugostitelja, iako ni to ne mogu baš raditi. Sve te sitne ‘faturete’ koje bi ljudi radili, sad je došlo do toga da su im postale jedini kruh. Mi kao manje kazalište pokušavamo držati ritam i izbaciti programa kako bi zadovoljili publiku i društveni život u Šibeniku koji je prilično mrtav zbog covida. Trenutno smo u minusu i kad prodamo svih 48 karata koliko ih možemo pustiti u prodaju po epidemiološkim mjerama. S obzirom na povijest bolesti financija šibenskog kazališta, taman smo došli do nekog izlječenja, a sada smo opet u raskoraku. Ipak, smatrali smo da je to naša dužnost i da nemamo pravo zbog tuđih grešaka u javnom upravljanju, da javnost po šibenski ‘plaća laštru’ i bude zakinuta. 

U Dubrovniku su Franka Klarić, Ana Perković i Sara Lovrić Caparin. Tko još sudjeluje u ovoj koprodukciji?

Tako je, cure su dolje od prošlog tjedna i počele su čitače probe. Desetak dana prije premijere će se pridružiti i drugi dio ekipe, inspicijentsko-tehničko-rasvjetni dio da bi preuzeli predstavu. Po svemu sudeći, i s obzirom na realne okolnosti da je Dubrovnik nešto dalje, vjerojatno ćemo organizacijski dio preuzeti na sebe, u suradnji s Dubrovčanima naravno. 

Kazalište Marina Držića radi odličan marketing za svoje produkcije, na dosta višoj razini od šibenskog. Svakako ćete profitirati i od njihovih video teasera i profesionalnih fotografija za predstave.

Kad radite u javnom sustavu, ili preuzmete sustav koji je spletom okolnosti, ispast će da opet prozivam i vadim se na prethodnike, onda stvari koje se običnim ljudima pa i meni čine banalne, potrebna je enormna količina energije da bi se to pokrenulo. Nije to samo u Šibeniku, već općenito u javnom sustavu. Uvijek imate ljude koji rade i one koji su na plaći. Šibensko kazalište nije izuzetak po tom pitanju. Možda smo u javnom prostoru bili nešto više i ‘maltretirali’ javnost stvarima koje nemaju objektivno nikakve veze s umjetnošću, estetikom i poetikom, ali su dobrano snizile umjetničku kvalitetu. Ili nije mogla doći do izražaja, a patio je i marketinški dio.

Molièreov Amfitrion izveden je 16. veljače 1668. godine u kazalištu u Kraljevskoj palači (Palais Royal) u Parizu. Kao predložak su mu poslužili Plautov, ali i Rotrouov dramski tekst. Petočinu strukturu zamijenio tročinom, dajući radnji više ritma i živosti. Nakon ‘Murlin Murlo’, ovo je još jedan komad u kojemu se mogu pronaći mnoge poveznice s današnjicom, politikom i pozicijama moći.

Zašto je Moliere veliki pisac? Zato što je autentičan u svoje vrijeme pa i danas. Tako možemo govoriti o ruskim klasicima, našim klasicima ili općenito o svjetskoj literaturi u kojima su pisac ili pjesma uvijek aktualni. Kako volimo reći u glumi, jer su točni. O umjetničkim razlozima i stvarima same predstave, nikome se nisam petljao od kolega koji su dolazili tu raditi, neka oni brane svoju estetiku i poetiku. Ono što je autorski tim  Paolu i meni obrazložio, apsolutno drži vodu. Prvotna ideja su bile ‘Ribarske svađe’ koje dugo nisu postavljene u Hrvatskoj. Kako se kaže, što zna želja što je nemoguće, tako je u ovim okolnostima ansambl od dvadeset ljudi spao na šest. Pokušali smo naći nešto što će produkcijski biti malo, ali dovoljno jako. To je Moliere, ali sa stanovitim odmakom u sadašnjost. Da nije klasični teatar. Publika će reći konačni sud. 

Dakle, komad će biti prilagođen i nekoj mlađoj generaciji?

Moram priznati da, unatoč koroni, na vrata šibenskog kazališta dolazi mlađa ekipa. Nećemo reći da je suvremeno do kraja, ali ni da je klasična klasika. To jej edan međuprostor, ali sigurno će više reći Helena, Ivana i ostatak ekipe. 

Sad izađite iz cipela ravnatelja i vratite se u glumačke. Koja je razlika pripremati komad u Šibeniku, gdje imaš i neki privatni život, i u Dubrovniku na gostovanju, s odmakom od svakodnevice.

To je neusporedivo. Htio ne htio, neke realne životne potrebe i obaveze uzimaju vrijeme. Iz osobnog iskustva, kad sam kao glumac radio u koprodukciji, ili kad sam kao student radio u Dubrovniku na Ljetnim igrama, ti u biti laički rečeno nemaš što nego to. Posvećen si 24 sata. Ako tekst i redatelj nisu raščistili sami sa sobom što bi, uzalud je igrao ti u Metropolitanu ili ne znam gdje. Ako je ekipa spremna i ima jasnu viziju, to je gušt. 

Kad smo kod Držića, nedavno sam gledao na YouTubeu prezentaciju romana autora Dine Pešuta od prije par godina, koji je za svoje kazališne predstave osvojio, ako se ne varam, čak pet Držića. U predstavljanju su se dotakli, naravno, kazališta i spomenuo je ‘hiperprodukciju koprodukcija’ sa, čini mi se, ne baš oduševljenim tonom. To je bilo prije korone i svega. Zašto su koprodukcije dobre, a zašto nisu?

On je isto naša generacija. Vidiš koliko je tu mladog svijeta. Teško mi je reći, ali mogu pretpostaviti. Lakše je kad je, uvjetno rečeno, jedan gazda. Koprodukcija donosi to da je organizacijski i produkcijski  lakše doći do većeg broja sadržaja. Razlika je kad u predstavu morate uložiti 100 ili pola milijuna nečega. Kad sami radimo predstave za otvaranje MDF-a, znamo zašto to radimo, ali riječ je o izrazito skupom sportu. Iz pozicije dramaturga ne mogu govoriti, ali iz pozicije glumca mogu. Ansambl u Šibeniku je već duži niz godina taj koji jest, dobro dođe malo ‘svježe krvi’, da ne upadnemo u šablonu. Paolo će to bolje znati od mene, ali dubrovački teatar je uvijek bio sinonim za jedan svijet za sebe, ali počeli su se otvarati, suradnje su češće, pogotovo između četiri dalmatinska teatra. Tako si osiguramo veći broj izvedbi. Pitanje je li kvaliteta veća ili ne, vjerojatno je stvar ukusa. Mogu još reći da mi je dijeljenje scene s iskusnim kolegama u koprodukcijama, kao mladom glumcu, puno značilo.

Dakle, iz perspektive mladih glumaca, svakako je vrijedno.

Svakako. Mislim da će koprodukcijska priča na razini Hrvatske morati rasti iz objektivnih razloga. Ovo će možda zvučati bezobrazno jer sam prije 10 godina završio, ali postoji hiperinflacija mladih školovanih glumaca. To je enormna količina mladih ljudi, a hrvatska kazališna, televizijska ili filmska produkcija nema količinu proizvodnje za to. Ljudi moraju ili odustajati, ili smišljati kako se samoorganizirati. Zato u dramskom studiju djecu usmjeravamo na druge dijelove kazališta osim glume. Tu su dramaturzi, producenti, likovnjaci, tonci, scenografi ili nešto drugo. Uvijek je veći postotak glumaca van scene nego na sceni. Nisam pristaša krajnosti da je sve koprodukcija, ali svakako su vrijedne.

Spomenuli ste da sve više mladih ljudi dolazi u šibensko kazalište, što biste trebali napraviti da se to pretvori u kontinuitet, odnosno da kazalište postane institucija u pravom smislu riječi, trenutno je masa ljudi koja dolazi prilično ista iz programa u program.

Možda  trenutno nije reprezentativan uzorak zbog pandemije, ali tako je. Pokazuje se trend da generacija tridesetogodišnjaka dolazi sve više, dolazi do smjene generacije. Kad sam radio plan i prijavu na funkciju ravnatelja, zamislio sam to ovako. Radite nekakav komad ili vam dolazi netko u goste. Predstava počinje u 20 sati na daskama. Plan je da ljudi dođu s autom i parkiraju u Poljanu, imaju neku povlaštenu parkirnu kartu, dođu u kazalište sat vremena prije, odu u Brešanovu sobu, popiju piće, podruže se, proćakulaju, pogledaju predstavu i onda mogu prošetati, ili se vratiti u Brešanovu sobu na razgovor i druženje. To može biti dva puta mjesečno, ne mora svaki tjedan. To bi bio jedan kulturni izlet.

Pitanje za kraj. Nećemo pretjerati i reći da je kazalište bilo u paklu, možemo reći da je bilo u limbu. Nazire li se izlaz?

A joj. Uvijek u javnom prostoru ispadnem kao netko tko nabraja negativne stvari. Pitanje je što je izlaz, a što ulaz u tunel. Hajdemo reći da pokušavamo, radimo na tome. Stvaraju se uvjeti koji javnosti nisu vidljivi. Nadam se da ću, kad budem podvlačio crtu na kraju mandata, moći reći da su ono što je ostalo neriješeno sitne fus note, ali esencijalne stvari postavljamo. Potreba je rješavanje skladišnog prostora. Bit ću iskren i otvoren, sreća da radimo koprodukcija pa scenografija nije kod nas. U ovom trenutku, bolje da ne znaju oni koji bi trebali znati gdje se drži scenografija od predstave Murlin Murlo. Sreća i da je rađena na skeli. Da je komad kulise, ne znam gdje bi je držali. 

Trebala bi vam etaža Poljane onda?

Malo provociraš, ali po kvadraturi, da. Usudim se reći da je to jedan od najvećih problema kazališta. To nije riješeno već 150 godina. Plaćamo najmove prostora, a ta sredstva se mogu uložiti u neku produkciju. Kostime i dalje držimo u privatnom stanu, nemamo šivaču mašinu. Netko će reći ‘kupi’, ali nije stvar u tome. Na presici za 151. Rođendan kazališta vidjeli ste da prokišnjava u atriju. Restauratori obnove i slikaju, a nije riješen osnovni problem. Ove dvije godine pokušavam biti sistematičan, ja koji 31 godinu nisam bio sistematičan. Umjetnik si i po prirodi imaš druge prioritete. Ogriješio bi dušu kad bih rekao da se ništa nije pokrenulo. Neke druge gradske institucije su krenule od nule, mi nismo…

Vi ste krenuli iz minusa, figurativno i doslovno…

Nekako se pokušava doći na nulu, ali još nismo. Hajdemo reći da smo imali šest produkcija minusa, sad imamo jednu.