Predavanje je održao prof. dr. sci. Ante Uglešić, a knjigu je predstavio dr. sci. Miro Katić. U nazočnosti šibenskog biskupa mons. Tomislava Rogića i svećenstva, šibenskih članova Družbe, te ostalih iz javnog i kulturnog života predočeno je rješenje stoljetne tajne nastale oko ovog važnog spomenika.

U potrazi za Višeslavovom krstionicom

Krsni zdenac s imenom kneza Višeslava javnosti je postao poznat nakon što je 1852. otkriven u kapucinskom samostanu na otočiću Giudecca u Veneciji, odakle je iduće godine prenesen u venecijanski muzej Correr. Nekoliko godina kasnije podrijetlo toga zdenca temeljem podataka iz danas izgubljenog rukopisa nazvanog Anonim Filippi, a dodatno moguće i na osnovi određene usmene predaje, Zadranin G. Ferrari Cupilli pripisao je krstionici nekadašnje ninske katedrale sv. Asela. S vremenom je zdenac za Hrvate stekao gotovo kultno značenje i postao jedan od najprepoznatljivijih nacionalnih i vjerskih simbola, osobito nakon što je 1942. prenesen u Hrvatsku. Njime su se od otkrića pa do danas bavile plejade hrvatskih i europskih povjesničara, povjesničara umjetnosti, arheologa, povjesničara književnosti, teologa i znanstvenika drugih struka. Nažalost, u posljednje se vrijeme, uglavnom bez novih temeljnih istraživanja odnosno uglavnom neargumentirano, učestalo počelo dovoditi u pitanje vrlo vjerojatno ninsko podrijetlo toga krsnog zdenca, izbacivati ga iz korpusa hrvatske spomeničke baštine, a istodobno se počelo dovoditi u sumnju čak postojanje ninske krstionice u onom obliku i na mjestu gdje je spominju povijesni i literarni izvori. Sve je to bio povod za autorovo opsežno bavljenje tim spomenikom. Kako bi se posao mogao što kvalitetnije napraviti on se upustio u potragu za novim činjenicama i u tomu je značajnim dijelom uspio jer su se pojavili novi, javnosti nepoznati arheološki nalazi, povijesni dokumenti i činjenice. Temeljem svih rezultata dosadašnjih istraživanja, objavljenih radova, novopronađenih povijesnih izvora, neobjavljenih istraživanja ninske krstionice koje je proveo tadašnji Odsjek za arheologiju Filozofskog fakulteta u Zadru 2001. i drugih činjenica, u ovoj je knjizi donesena sinteza svega povezanog s tim spomenikom. Rezultati do kojih je autor došao umnogome mijenjaju ne samo dosadašnje spoznaje o krsnom zdencu s imenom kneza Višeslava, već i saznanja o nekadašnjoj ninskoj prvostolnici općenito. Kao prvo, treba istaknuti da je u arheološkim istraživanjima zaista pronađena krstionica ninske katedrale i to baš na onom mjestu te oblikom i izgledom potpuno onako kako je opisana u povijesnim izvorima, a osobito u literarnim napisima (Anonim Filippi i C. F. Bianchi) nastalim na temelju opisa izvornih očevidaca. Glede samog krsnog zdenca s imenom kneza Višeslava, autor navodi da on nije povezan s najranijim pokrštenjem Hrvata kako se to dosad uglavnom smatralo, nego s uspostavom ninske/hrvatske biskupije koja je započela za kneza Domagoja (864. – 876.), a dovršena za kneza Branimira (879. – 892.). Ključnu ulogu u tomu kao zajednički pouzdanik hrvatskih knezova i pape imao je svećenik Ivan (Iohannes presbiter), što je vidljivo iz pisama pape Ivana VIII. (872. – 882.) toj dvojici hrvatskih vladara. Ime svećenika Ivana uklesano je i na krsnom zdencu s imenom kneza Višeslava, u svojstvu njegova donatora. Iz svega toga očigledno je da bi trebala biti riječ o istoj osobi koja se javlja u pismima jer je jedna od radnji za uspostavu biskupije bilo i opremanje ninske katedrale. Nadalje, autor smatra da u kontekstu toga treba promatrati i kneza Višeslava koji bi temeljem svih tih okolnosti trebao biti jedan od Domagojevih sinova spomenutih kod mletačkog ljetopisca Ivana Đakona, a vladali su između Domagoja i Zdeslava (od 876. do 878.). Glede radioničkog podrijetla krsnog zdenca iznosi mišljenje da on nije izrađen na prostoru Venecije, nego na domaćem tlu, u krugu tzv. Benediktinske klesarske radionice iz vremena kneza Branimira, što potkrepljuje s više činjenica.