Sama priprema istraživanja, koje možete pročitati na ovom linku, trajala je oko dvije godine. Josip je počeo s pregledavanjem arhiva Slobodne Dalmacije, Andrija Šibenskog lista i kažu nam da je stvarno bilo jako puno materijala. Ipak, kažu da su na članku intenzivno radili od svibnja do kolovoza prošle godine. 

- Onda smo krenuli pisati pa naknadno skupili dodatnih informacija s kojima se postigao još slikovitiji opis. Dali smo lokalni, nacionalni, pa čak i europski kontekst cijeloj priči - kaže Andrija Bakula.

Do ideje za temu došli su jer su pronašli brojne podatke koje je trebalo povezati u cjelinu, a priča je svakako zanimljiva Šibenčanima.

- Takva je naša struka. Nešto istražuješ. Otkriješ puno malih stvari u isto vrijeme. Zaslužan je i portal ŠibenikIN i članak o Haroldu Biliniću, moram vas odmah pohvaliti. Pojavili su se ti stari projekti. Pronašli smo vrlo fragmentirane informacije u novinama. Kako su kapale informacije, pokazalo se da se priča može formirati u veću cjelinu, u priču koja govori o stanju u gradu, nekoj široj društvenoj potrebi - kaže nam Pavić.

Dvojica povjesničara kažu da su imali puno točkastih informacija o pozornici, ali kad se počela otkrivati uloga pojedinaca i neke druge lokalne situacije, pokazalo se da je to šira tema koju treba istražiti. 

- Dosta je opsežan posao što se tiče traženja i spajanja informacija. Dali smo si zadatak povezati sve članke i postavljena je jasna nit vodilja. Ipak nismo mogli dobiti cijelu sliku pa smo počeli i s arhivskim istraživanjima i nekakvom makro situacijom. Nismo htjeli prenijeti informaciju ‘hej, ovo je pisalo u novinama’, htjeli smo da to bude ‘hej, ovo je pisalo u novinama, ali odvijalo se još i ovo i ovo’- pojašnjava Bakula.

Osim novinskih članaka, koristili su pomoć šibenskog arhiva i Muzeja. Znali su da postoje nacrti ljetne pozornice iz 1964. godine, u kojima je gledalište okrenuto suprotno od onoga kakvom danas poznajemo tribinu na sv. Mihovilu, ali nigdje nisu mogli pronaći projekt. Pronašla ga je u muzeju, u posljednji trenutak, kustosica Marina Lambaša pa su mijenjali tekst kako bi mogli staviti nacrt. 

Šibenčanima je danas normalno da imaju ljetnu pozornicu i mogu ići na kulturne događaje, 1952. godine nije bilo tako, a to je godina s kojom počinje ovo istraživanje. 

Već je tada gradu nedostajala pozornica na otvorenom. Najpopularnija kulturna aktivnost bilo je kino, uz kazalište, a imali smo Teslu i Slobodu koji su bili u zatvorenom. Dobro su funkcionirali zimi, a kroz članke se vidi kako su ljeti Šibenčani htjeli kino na otvorenom - kaže nam Bakula.

U prvom dijelu istraživanja odmakli su se od Šibenika. Rat je bio gotov, pedesetih godina je krenula obnova, ljudi su se doseljavali u gradove. 

- Karikirano rečeno, nije više bilo da cijeli dan paziš krave i ideš spavati kad padne mrak jer nema struje. Radilo se osam sati u tvornici, nakon posla ljudi više nisu bili kući, šetali bi se i družili. Trebalo je kreirati sadržaj. Ljudi su u novinskim člancima mogli čitati o raznim festivalima, pulska Arena, Sanremo, prijenosi na radiju… mediji su poticali sve to. Pronašli smo naslove kako je Hamlet na Lovrijencu bio veliki hit, Englezi su izvještavali o predstavama iz Dubrovnika. Šibenčani su gledali gdje su oni u toj priči, tako je došlo do MDF-a. Pronašli smo isprave o osnivanju i rasprave tadašnjih savjeta što bi trebalo biti u gradu. Treba napraviti nešto što drugi nemaju, u tom smjeru je išla i priča s ljetnom pozornicom - priča Pavić.

Situacija je bila suprotna od današnje. Šibenčani su zimi imali puno kulturnih događaja, a ljeti bi sve zamrlo zbog nedostatka prostora. Ipak, u istraživanju smo pronašli zanimljiv podatak.

‘Što se kulturnog života grada tiče, profesionalno kazalište formirano je već 9. svibnja 1945., a i gradski muzej nastavlja s radom. Šira publika Šibenika uglavnom uživa u kinopredstavama pa bilježimo da je tijekom 1952. godine oba gradska kinematografa posjetilo 271.500 ljudi, a ukupno su prikazane 1302 predstave’, piše u radu.

Bakula otkriva da je šezdesetih posjećenost kina još veća, brojka se penjala na pola milijuna posjetitelja godišnje. Tu brojku teško je postići i danas sa svim kulturnim događajima u Šibeniku kumulativno. Možemo odmah najaviti da je idući istraživački projekt Tvrđave kulture vezan za kino djelatnost u Šibeniku, a što je otkriveno, predstavit ćemo vam uoči otvaranja ‘Kuće umjetnosti Arsen’.

Logično pitanje je, ako se ljetna pozornica spominje od 1952. godine, zašto smo trebali čekati do 2014. da je dobijemo.

- Ovo će svakoga zanimati. To je kombinacija raznih faktora. Mislim da nisu bili svjesni koliko je to komplicirano. Što se vidi iz najava, svaku veljaču i ožujak najavljivalo se otvaranje za par mjeseci. Tih najava ima bezbroj - otkriva Pavić.

Te najave nikad nisu bile za iduće ljeto, već se pisalo kako će se sve dogoditi kroz par mjeseci, što nije bilo realno.

- Uvijek je bilo stihijski, zimi se zaboravi, a čim zatopli priča se aktualizira. Možda je to gurkala manja skupina ljudi koja je mislila da je to super ideja, ali potpora je bila načelna. Sve tamo do 70-ih godina kad su se skupljali samodoprinosi. Dobro je zvučalo, ali kultura nije gledana kao bitna stvar, što je vidljivo iz sastanaka gradskih vijeća - kaže Pavić dodavši kako su većinom bili nezainteresirani. 

Treba kazati da turizam tada nije bio u prvom planu. Kako nije bilo turista, a niti apartmana kao danas, na tvrđavu i ljetnu pozornicu nije se gledalo u tom kontekstu. Kroz godine priča i novinskih članaka pojavila se svijest o pozornici i da bi se mogla smjestiti na sv. Mihovil. Ali se tek prije desetak godina dogodila politička i kulturna sinergija kad se počelo pričati o tome da se pokrene i konačno završi.  Ne možemo reći da postoji ‘krivac’ što se nije ranije izgradila, jednostavno se nije dogodilo.

- Čak malo frustrira istraživanje. Stalno spominjanje izgradnje pozornice, ali nikako da se dovrši. Mene je zapravo najviše iznenadilo to skupljanje, taj samodoprinos, kolektivna svijest ljudi o kulturi - kaže Bakula.

Iako pozornica na kraju nije izgrađena od samodoprinosa koji se skupljao 1971. godine, Pavić ističe da se skupljalo za tri projekta, a napravljena su dva. Poliklinika i sportska dvorana, pozornica je bila treća. 

- Očito je potreba za pozornicom ljudima tada bila na sličnoj razini kao bolnica i dvorana. Zanimljiva je tu uloga medija. Koliko je danas drugačije, zbog interneta. Više ne možeš nešto izjaviti i nikad više ne spomenuti. U dva klika sve se nađe - kaže Pavić.

Po svemu sudeći, da ovom istraživanju dodamo ljudske osobine, i pokušamo zaključiti zašto je kroz godine sve vodilo ka ljetnoj pozornici, a otvorena je tek 2014. godine, mogli bismo reći da je ovo priča o dalmatinskom mentalitetu te društvenim prilikama i prioritetima. Puno se pričalo, znalo se da postoji potreba, ali nitko nije ozbiljno krenuo u realizaciju te kulturne potrebe. Strogo stereotipno, rekli bi kontinentalci ‘lijeni Dalmatinci’. Ipak, ova priča ima sretan kraj, a o tome mogu posvjedočiti brojni Šibenčani i gosti koji svakog ljeta pune tribine na sv. Mihovilu. 

Cijelo istraživanje pročitajte na ovom linku, sigurni smo da će zanimati sve Šibenčane, ali ne samo!