U samo par godina bili ste akter nekoliko slavnih utakmica. Tri godine prije slavlja sa Zadrom, bili ste na klupi Šibenke koja je u čuvenoj majstorici u Šibeniku pobijedila Bosnu, proslavila naslov, da bi joj samo nekoliko sati kasnije isti bio oduzet. Kako sad gledate na čitav taj cirkus sa sucem Ilijom Matijevićem, fantomskim faulom Sabita Hadžića na Draženu, Vasilom Tupurkovskim i otetom titulom prvaka Jugoslavije?

Najtužniji dan u čitavoj mojoj karijeri. Jedini sam trener u povijesti koji je samo desetak sati bio prvak. Dali su nam pehar, medalje, a onda su tražili da ih vratimo i da igramo majstoricu u Novom Sadu. Moja je odluka bila da ne igramo ponovljenu utakmicu.

Matijević nas je ubio tu utakmicu, posebno u zadnje tri minute. Izmislio je korake Žuriću, svašta nam je radio, a sve samo zato da bude drama. Oni su poveli pola koša, a onda je Matijević na isteku vremena izmislio faul Hadžića na Draženu. Istina je, izmislio ga je jer sam stajao točno na tom mjestu i mogu potvrditi da nikakvog prekršaja nije bilo.

Međutim, to nije bila materijalna povreda pravila. Bosna se pametno žalila na to da je isteklo vrijeme. To je materijalna povreda pravila. Žalili su se, prihvatili su im žalbu i to je to. Prije nego li je Dražen šutirao, prišao sam mu i da ga ohrabrim, rekao sam:

''Majstore, dovoljno je jedno da ubaciš, u produžecima su naši.'' Pogledao me, rekao mi da će ubaciti oba i to je napravio. Nakon toga slavlje, potoci vina Kalelargom i ostalim ulicama u Šibeniku. Oko 12 sati sam bio kod Šime Šupe u restoranu Uzorita kad su mi javili da je utakmica poništena.

Odmah sam rekao da nećemo igrati ponovljenu utakmicu u Novom Sadu. Nakon toga su me zvali svi predsjednici republika, nije bilo političara koji me nije zvao. Molili su me, ucjenjivali, prijetili mi, nagovarali me da radi karijere pristanem na majstoricu. Odbio sam.

Tadašnji generalni tajnik KSJ-a je rekao da mi se treba doživotno zabraniti bavljenje košarkom u Jugoslaviji i neka idem vani, a da Šibenku treba izbaciti u drugu ligu. Tada je reagirao Bora Stanković, koji im je rekao da lupetaju bez veze, da su nam najprije uzeli titulu, a sad bi nas i dodatno kažnjavali.

Naravno, ništa od toga se nije dogodilo, ali utakmica je bila poništena. Raša Šaper je bio izričito protiv te odluke jer se nikad nije dogodilo da se utakmica zbog sličnog razloga poništi. Nažalost, nama su poništili.

Zašto ste uporno odbijali otići igrati u Novi Sad?

Znam da su mnogi pričali da sam se plašio poraza. To nije bilo točno. Naravno da su oni bili u psihološkoj prednosti. Tadašnji igrač Bosne Predrag Benaček, kojem sam kasnije nekoliko godina bio trener u grčkom Panioniosu, pričao mi je kako je ujutro skočio od sreće iz kreveta kad mu je majka rekla da se utakmica poništila i da će se igrati nova. Dobili su novu snagu, a imali su i moćan tim. 

Razlog zbog kojeg sam odbio Novi Sad je odabir lokacije. Da su nam rekli da ćemo igrati u praznoj dvorani u Šibeniku, u Zagrebu, Zadru, Rijeci, čak i u Ljubljani… U redu, nema problema, igrat ćemo, ali ne i u Novom Sadu, koji je geografski duplo bliži Sarajevu nego Šibeniku.

Utakmica se trebala još igrati usred tjedna. Koliko bi navijača mogli dovesti? Zatim, kako sam mogao ekipu vratiti nakon pijanstva i sreće zbog proslavljene titule? Naravno da sam odbio. Znam da nisu imali pehar za Bosnu, jer je on bio kod nas, a ne znam ni jesu li našli barem neke medalje da im podijele. Mi svoje nismo željeli dati nikome.

Pešiću je ta titula kasnije pomogla u karijeri. Predsjednik njemačkog košarkaškog saveza je tražio izbornika i pitao je tko je prvak Jugoslavije. Kad su mu rekli da je to Bosna, rekao je da mu dovedu trenera Bosne. Deset godina kasnije Pešić je bio prvak Europe s Njemačkom. 

Pričalo se kasnije da je ta titula oteta Šibenki jer je Sarajevo iduće godine bilo domaćin ZOI-a i da je zbog marketinga i politike bilo potrebno da naslov prvaka ode u glavni grad BiH. Je li to točno?

Ne znam za to, ali Bosna je nakon smrti Tita bila glavni kohezivni faktor bivše Jugoslavije. Predsjednik predsjedništva je bio Sarajlija Branko Mikulić. Najjači privrednik u državi je bio Emerik Blum. Bio je na čelu Energoinvesta i predsjednik KK Bosne. Blum je odmah nakon utakmice zvao Mikulića i rekao mu da su ih pokrali.

Mikulić je nazvao predsjednika KSJ-a Tupurkovskog i isti se trenutak sazvala izvanredna sjednica. Svi su glasali protiv nas. Gjergja, Novosel i svi ostali hrvatski delegati su glasali protiv Šibenke. Bosnu se nije smjelo oštetiti jer je važila ideja da samo još ona drži na okupu Jugoslaviju.

Druga stvar, Šibenku nitko nije volio. Ni Zadrani, ni Splićani. Nismo imali ni podršku od najbližih susjeda. U Zadru se na Šibenčane uvijek gledalo kao na manje vrijedne, kao na težake. Gjergja je uvijek govorio za Šibenčane da su težaci, a da su Zadrani za njih gospoda.

Govorio je da su Zadrani Gospari, kao Dubrovčani, Venecija, a da su Šibenčani težaci koji za njih rade u Zadru. Nedjeljko Oštarčević mi se stalno čudio kako ne mogu razlikovati vlaje od lokalnih ljudi u Zadru pa mi mi pokazivao Ivicu Obada, Veljka Petranovića i Stojka Vrankovića te bi mi rekao: ''Pa zar ne vidiš da oni drugačije hodaju od nas?''

Također, Mirko Novosel je jedva dočekao da Bosna bude prvak, jer kako bi drugačije doveo Dražena u Cibonu. Da je Šibenka ostala prvak, igrala bi u Kupu prvaka, a onda bi bilo pitanje kad bi i bi li ikad Cibona dovela Dražena. Tako da nismo imali nikakve šanse. Iduće godine gdje god smo sa Šibenkom došli, dočekali su nas uvredama, gađanjem i pljuvanjem.

Bez Dražena i Slavice, koji su bili u vojsci, na kraju smo završili kao četvrti, što je bio nevjerojatan rezultat. Najzaslužniji za to je bio Srećko Jarić, koji je odigrao najbolju sezonu u karijeri. Srećko je bio sjajan igrač i imao je ogromne zasluge za ono što je Dražen kasnije postao.

Točno je da sam ja gurao Dražena kao dječaka u prvu momčad, da sam mu dao sve ovlasti, ali da je Srećko pravio problem, tko zna što bi bilo. Srećom, bio je dovoljno pametan da shvati kakav je talent bio Dražen.

Povukao se i strpljivo je sjedio na klupi i davao je Draženu maksimalnu potporu. Dražen bi sigurno postao to što je postao, ali možda bi to bilo nešto kasnije. Ovako je postao zvijezda i kapetan najbolje momčadi u Jugoslaviji sa 17 godina. 

Cijeli intervju pročitajte ovdje.