Dražen. Tko je i što je bio Dražen?

Bio sam uvjeren da s ovog područja više nikad nećemo imati takvog igrača, sve dok se nije pojavio Luka Dončić. Sve što si trebao vidjeti kod košarkaša, Dražen je imao. Na poziciji napadača, Dražen je promijenio obranu. Upravo kako je i Jordan promijenio NBA.

Pojavom Dražena, prestajala je postojati obrana čovjek na čovjeku jer ga nitko nije mogao čuvati sam. Dražen je imao savršenu tehniku iz driblinga u napadu. Savršenu. Bio je savršen pivot na poziciji pet. Šut je izradio do nepogrešivosti. Šut iz driblinga, šut za tri poena iz kontre, šut s 45 stupnjeva od table. Doveo je to do perfekcije. Nikad nije promašio kad bi ostao sam. Na mehanici šuta je radio do besvijesti.

Bio je savršen napadač. Svima nama je bilo lagano igrati kad smo znali kakvu zvijer imamo. Kad bi ga stisli, imao bi po četiri ili pet različitih rješenja. Hoće li šutirati, hoće li ići do kraja, hoće li iznuditi faul... Taj koš je u svojoj glavi već dao. Sve sam to doživljavao kad sam igrao protiv njega, kaže Grbović za Index.hr.

Kako je bilo igrati protiv Dražena?

Uh, baš teško. U Partizanu ga je redovito čuvao Ivo Nakić i na par utakmica bi ga čuvao jako dobro. Real je zbog dvije utakmice u Europi s Cibonom samo zbog Dražena doveo igrača isključivo da njega čuva, a ovaj bi do poluvremena ubacio 30.

U finalu Kupa prvaka 1985. Real je napravio sve da zaustavi Dražena, samo za tu utakmicu je doveo posebnog čuvara, a Dražen im je zabio preko 40. Uništavao ih je i nisu se smirili dok ga nisu doveli. Bio im je opsesija i noćna mora.   

Gdje ste bili kad ste čuli za pogibiju Dražena Petrovića?

Bio sam ovdje u Beogradu. Kad sam čuo vijest, osjećao sam se kao da mi je netko oduzeo jedan dio života. Jako dugo vremena nisam mogao prihvatiti da se to dogodilo, bilo mi je neshvatljivo, a i danas mi je. Svi mi koji smo igrali s njim ili protiv njega, u klubu ili reprezentaciji, izgubili smo dio povijesti, ali naše osobne povijesti.

Možda sam sebičan, ali često znam reći da sam ja puno izgubio Draženovom smrću jer mi je značio puno. Obožavao sam ga, cijenio sam njegovu posvećenost košarci i sportu. Ništa ga drugo nije zanimalo. Da si ga pitao bilo koji rezultat iz bilo kojeg sporta, znao bi ti reći.

Sjedimo jednom, on čita novine i kaže mi: ''Vidi, onaj iz Dorćula opet zabio dva gola.'' Ja ne znam je li ozbiljan il me zajebava. ''Pa tko to čita, idiote?'' rekao sam mu. Koja god novina je bila u blizini, stalno je čitao sportske stranice i sve je nevjerojatno pamtio.

Bio je sportska enciklopedija, a jedva bi čekao da počne trening. Naravno, bio je redovito prvi na treninzima. Sportsko okruženje bio je njegov bazen, tu je plivao savršeno. Bio je divan dečko, šaljivdžija, potpuno apolitičan. Zato me strašno iznervirao onaj film Jednom braća o odnosu Dražena i Divca ispričanog iz perspektive ljudi koji o tome nisu znali baš ništa.

Što Vam je konkretno smetalo u tom filmu?

Sve, baš sve. Mrzim jednostrano ispričane priče. Što su Amerikanci znali o Draženu i Divcu? Ništa. Njima kažeš Croatia, oni ponove Kazahstan, kažeš im Srbija, oni kažu Sirija. Veze s mozgom nemaju. Onaj ESPN, pa to nije ni Hollywood, to je Las Vegas. Ako za života nisi rekao nekome nešto dok je taj bio živ, onda nemoj ni kad te osobe više nema.

Čemu to ako nema tko da ti odgovori? Dražen je bio cimer i najbolji prijatelj sa Stojkom Vrankovićem. S njim sam imao krasan odnos, družili smo se, ali naše su teme uglavnom bile sport i kad smo bili mlađi, djevojke. Dat ću vam najbolji primjer koliko Dražena politika nije zanimala.

Kad smo osvojili zlato na Univerzijadi u Zagrebu 1987., medalje nam je dijelio Josip Vrhovec, u to vrijeme jedan od najvažnijih političara u Jugoslaviji i član Predsjedništva SFRJ. Ja Draženu nešto komentiram, a on me samo pogleda i pita: ''A tko je taj?'' Takav je bio Dražen i takvog ga pamtim i ne želim ga pamtiti nikako drugačije.

Pamtit ću ga uvijek nasmijanog, s onom afro frizurom, nervoznog kad izgubi. Koliko sam ga puta nakon što bi ih pobijedili znao zvati i provocirati ga. Samo bi mi rekao: "Idući put ću te prebiti.'' I prebio bi me. Skupa smo 1988. otišli u Španjolsku, on u Real, ja u Granadu.

Već od prvog kola je bilo jasno da ćemo nas dvojica voditi bitku za prvog strijelca prvenstva. Završi kolo i on me zove: ''Koliko si zabio?'' Ja mu kažem 38. On se nasmije i kaže: "Ja 42" i poklopi. Jednom sam bio bolestan i on me zove, a trebali smo igrati u Gran Canariji. Pita me: "Bolestan si i stvarno ćeš igrati?'' Ja mu kažem: ''E, baš hoću.'' Onda on mene napadne: ''Vidiš kakav si, igraš samo da meni napakostiš.''

Odigram i zabijem 56 poena. Njih je tada vodio čuveni Pukovnik Aleksandar Gomeljski. Zvoni mi telefon i znao sam odmah tko zove. Dignem slušalicu i čujem samo: ''38. A ti?'' Ja kažem 56. Poklopi slušalicu. Za deset minuta, nakon što je valjda zvao sve žive da provjeri jesam li zaista zabio toliko, nazove me i izvrijeđa.

Naravno, u šali. Zato sam ga i volio. Bili smo slični. Nije volio gubiti baš kao i ja. Tu jednu sezonu u Španjolskoj bilo nam je fantastično. Jedan drugom smo stalno nosili sve novine, pa bi ih, nakon što ih pročitamo, donijeli Ranku Žeravici, koji je tada bio u Zaragozi. Bilo nas je malo, zato smo se tako čvrsto držali.

Jeste li ikad s Draženom bacili jedan na jedan?

S Draženom? Jesi li normalan? Naravno da nisam. Nije imalo smisla. To ne bi imalo veze s mozgom. Znaš kako bi to izgledalo? Najprije, on je bio stalno zagrijan, a ja sam od njega bio teži 20 kilograma. Bacio bi mi loptu i stao u stav. Uzeo bih tu loptu, bacio bih je i otišao bih.

Ma bježi, da se još ozlijedim. Koliko se sjećam, Dražen nikad nije bio ozlijeđen. Bolestan je mogao biti, ali bi igrao. Njemu je bilo totalno svejedno, bio zdrav ili ne, isporučio bi svoju porciju. Kako se ono kaže, majka tako nešto rađa samo jednom. Bio je rođeni pobjednik.

Koliko je teško ili lako biti u ekipi s čovjekom koji ima tako drastično izražen kompetitivni naboj i koji ne priznaje bilo što osim pobjede? Vidjeli smo u serijalu Posljednji ples da su se suigrači plašili Michaela Jordana. Je li takav bio i Dražen?

Znaš kako je igrati s Draženom? To je elitizam. Mi smo bili elita. Meni je bilo jasno koja je bila moja uloga da bih se približio Draženovim standardima. Naravno da bi na klupskom nivou napravio sve da ga pobijedim, ali u reprezentaciji svi smo imali isti cilj.

Da bi došli do njega, svatko je morao znati svoju ulogu. S takvim standardom Dražen je mene pravio boljim igračem, a ja bih njemu pomagao. Draženov cilj je bio samo jedan - biti šampion i sve je tome podredio, međutim nikad se nije ponašao kao da je iznad bilo koga od suigrača. Igrao je svoju igru i onaj tko se želio prilagoditi njegovom standardu, taj bi uspio.

Onaj tko nije, ne bi. Draženov genij sam koristio najbolje što sam mogao. Znao sam svaki put da će me, ako ostanem sam, vidjeti, da će lopta doći i da ću pogoditi. Ako bih promašio dvije zaredom, nije me trebao nitko vaditi van, sam bih izašao. 

Gdje je bilo najteže igrati u bivšoj Jugoslaviji?

U Zadru. Bez ikakve dvojbe. Penješ se u dvoranu na Jazinama kroz neke požarne stepenice, s kacigom na glavi izlaziš točno pred publiku, od dima ne vidiš drugi dio terena, a s tribina te žele umlatiti. Zadrani nikad nisu voljeli nikoga osim sebe. ''Mi smo Zadrani, Zadar je naš.''

Parket je bio takav da nije bilo kuteva, moliš boga da ne primiš loptu za tricu u kutu da ne dobiješ nešto u glavu. Ili, trebaš izvesti loptu sa strane, a ono motke rade. Kad te Zadrani gađaju, gađaju te metalnim konzervama. Kao ono, Partizan, Zvezda, super atmosfera. Ma koja, bre, atmosfera? Kazališna publika za Zadar i za Jazine. U Šibeniku je bilo slično.

Navijači ispod koša i nitko ne želi izvesti loptu. Uzmeš loptu i nabrzinu je izbaciš, samo da ne bi dobio po sebi. Onda ti sudac svira pet, šest prijestupa. Kako neću prestupiti, kad me s tribine udaraju. Dvorana na Baldekinu je primala tri tisuće ljudi, a unutra je bilo šest.

Nema ventilacije, sva vrata i prozori zatvoreni. Gušiš se, ne pomaže ni kisik. Međutim, to je sve bilo dio tog navijačkog i košarkaškog folklora u kojem sam uživao. Nikad, ali baš nikad nije bilo nekog većeg incidenta da bi publika upala u teren i prekinula utakmicu.

U takvoj atmosferi osiguranje bi bila neka dva brkata policajca s onim titovkama. Kakvi specijalci, kakvi bakrači. Ništa to. Bila je to ozbiljna liga s vrhunskim igračima. Sjećam se, Veljko Petranović bi me toliko premlatio i čupao, da bi mi dres bio toliko potrgan, kao da sam bio na svadbi, a ne na utakmici.

Ali, svi smo mi bili prijatelji, iskreni prijatelji. Igrali smo žestoko, grubo, ali pošteno. Nikad nitko nekoga namjerno nije udario. Jednom sam u nekom skoku zakačio Ivicu Obada. Šiknula je krv, šivali su ga na terenu. Dođem do njega da se ispričam, žao mi bilo, a on se samo nasmiješi i kaže da je sve u redu. U Šibeniku bi me prebili, a poslije utakmice bi me vodili vani. Boga pitaj gdje bi me vozili, po nekim selima, tražili neku diskoteku, a svi pijani u autu. Dobro da nismo izginuli. 

Je li istina da ste bili blizu dolaska u Šibenku?

Je, stalno me zvao Joško Šupe. Mislim da je to bila sezona 1982./1983., ona sezona kad su Šibenci uzeli titulu protiv Bosne. Imao sam ponude i iz Cibone, Jugoplastike, ali najviše su bili zagrijani Šibenčani. U meni i Draženu su vidjeli moderni par playa i krila i htjeli su nas spojiti. Međutim, više su to bili razgovori nego neki pravi pregovori, pa do posla nije došlo.

Cijeli intervju pročitajte ovdje.