James Trey Freeman je u šibenskim košarkaškim krugovima, mada to sada neće priznati, bio dočekan s određenom dozom skepse, piše Basketball.hr.

To nije njegova krivica, već samo instinktivna reakcija simpatizera Narančastih koji još uvijek liječe rane nastale uzastopnim promašajima s američkim igračima - prošle sezone za Šibenku je igrao centar Eric Cobb, koji se nažalost nije snašao najbolje.

Prije njega, još u vremenu kad je u klubu bila Dogus grupa, na Baldekinu je trebao zaigrati Roderick Bobbitt. Kažemo trebao, jer je nakon nekoliko dana boravka u Šibeniku počeo osjećati nostalgiju i svojom sjetom uzrokovao talačku krizu u kojoj je on bio taoc, svojevoljno zatočen u hotelskoj sobi. Korakom unazad vraćamo se u sad već davnu 2015. godinu, jer su Građani tada posegnuli za pojačanjem iz britanske lige, JaJuanom Smithom.

Ni ta epizoda nije imala sretan kraj po Šibenčane. Da sumiramo, povijest nije bila prijateljica Narančastih po pitanju Amerikanaca, bar u novijoj povijesti. Ipak, popularni Trey je brzo osvojio srca Šibenčana, kako svojim izvedbama na terenu, tako i jednostavnom i pristupačnom osobnošću van terena. U najboljim je košarkaškim godinama (28), makar ističe da je "prešao malo kilometara" i da osjeća kako bi mogao igrati još godinama.

Odrastao si u puno većoj sredini od Šibenika. Kako ti je bilo priviknuti se i možeš li usporediti život ovdje s onim u tvom rodnom kraju?

Poput Šibenika, Virginia Beach je također turistički grad. Kod nas na izlete dolaze gosti iz Sjeverne Karoline, Marylanda, Washingtona, malo se opustiti uz obalu Atlantika i sve što ide uz to. Također, ljudi su slični u oba grada, vrlo su dragi. Život na obali mi je poznata stvar i osjećam se jako ugodno, cijeli život sam uz more. Nekad uzmeš to zdravo za gotovo. Kod kuće mi je trebalo možda desetak minuta autom do plaže, i to je bilo prilično blizu - ovdje mi toliko treba pješke. Pravi je blagoslov biti u mogućnosti otići do mora kad god poželiš, zbilja se osjećam sretno zbog toga. Postoji i velika mornarička baza na području Virginia Beacha, tako da u gradu živi puno pripadnika ratne mornarice.

Odluka da se otisneš preko oceana ganjajući vlastite snove sigurno nije bila laka. Za razliku od top prospekata s najvećih sveučilišta, nisi baš imao širom otvorena vrata velike pozornice i sigurno si jednom u životu stajao ispred odluke - pokušati s profesionalnom košarkom ili ne? Koliko teško ti je bilo otići u nepoznato?

Oduvijek sam htio igrati košarku, igrati u NBA ligi. Kad sam završio sveučilište, dao sam sve od sebe da taj san ostvarim. Igrao sam ljetnu ligu za Houston Rocketse, pa sam nakon toga bio u trening kampu Detroit Pistonsa. Nisam prošao, a usput sam se ozlijedio. Nakon toga su se dogodile i neke druge stvari u mom životu vezane uz obitelj, pa sam u jednom trenutku morao zastati i vidjeti gdje se nalazim. Oduvijek sam u sebi nosio ljubav za košarku i ona me vratila nazad u aktivno igranje. Imao sam pomalo čudan put, po izlasku sa sveučilišta sam imao mnogo prilika, trenirao sam s mnogim NBA timovima ali eto, došlo je do razlaza. Nakon toga sam se "izgubio" košarkaški, ali sam posložio život na drugim poljima. Jako mi je stalo do moje obitelji pa sam se trudio da budem u blizini cijelo vrijeme. Eto, nakon svega toga je došlo do realizacije mojih planova, jer sam jako htio igrati košarku, bilo to u Americi ili u Europi. S Pistonsima sam bio najbliže potpisu ugovora, doslovno sam bio "srezan" tjedan prije početka sezone. Ali, svačije životno putovanje je drugačije i ne zamaram se time. Pokušavam izgraditi iznova moju košarkašku priču, sad sam u Šibenci i sve je dobro. Igrao sam nešto malo i u Portoriku, ali tamo sam odigrao samo utakmice doigravanja, možda desetak. Mogu reći da je konkurencija dobra i da ima kvalitetnih igrača, i eto, opet sam bio na moru i krasno je mjesto s krasnim ljudima i hranom... Baš sam blagoslovljen rođenjem u divnom mjestu kakvo je Virginia Beach i onda igrajući u sličnim okruženjima kao što su Portoriko i Hrvatska.

Cijeli članak proćitajte ovdje.