Otrovne prijateljice - ŠibenikIN - News portalŠibenikIN - najčitaniji portal Šibensko-kninske županije

Korak naprid  •   OBJAVA: 24.08.2019, 12:36h   •    

Kolumna

Otrovne prijateljice


PIŠE Š.I.
OBJAVA 24.08.2019, 12:36h

Ženska su prijateljstva specifična sfera životnog svemira; svako malo završe u nekoj crnoj rupi.

 

 

Među četiri knjige koje sam donijela kući iz gradske knjižnice, jedna je baš stršala, kao antena nad krovovima loveći čitatelje, ne toliko ljepotom naslovnice koliko samim naslovom – ''Otrovne prijateljice'' S. S. Barash. Otrov i prijateljstvo ne bi trebali stajati u istoj rečenici teksta, pogotovo ne u životu – ali stoje, pa sam je uzela prvu u ruke nadajući se da krije kakav protuotrov. Zašto ostajemo s ljudima do kojih nam nije stalo, zašto glumimo da nam je stalo? Zašto uporno oživljavamo mrtvace kad je pored nas toliko novih ljudi? Zašto prosimo ljubav i pristajemo na mrvice?

Zašto smo toliki ovisnici o onome što nas ranjava?

Knjiga o otrovnim frendicama otvara zanimljivu temu u kojoj je autorica pokušala objasniti lice i naličje ženskih odnosa koji su sami po sebi komplicirani i kompleksni, a često se iz te žensko – ženske prijateljske ljubavi izrode ratovi epskih razmjera pa se dojučerašnje frendice mrze gore nego prevareni bivši supružnici. Uz oružje društvenih mreža, žene danas trebaju biti posebno oprezne jer ih u nekoliko trenutaka razapnu po čitavom svijetu: danas smo na kavi, sutra ti se najfrendica smije s fotografije s najdražim frendicama na kojoj ti nisi…hešteg – # ljubav je sve ili # moje najdraže žene ili…svejedno. Netko ima da pati. A žene su prave majstorice u kreiranju patnje i serviranju osveta koje to kao nisu.

I u ovim odnosima kao i u bilo kojem drugom koji uključuje ljudska bića, važna je zrelost i veličina naše šalice u koju možemo zagrabiti sa izvora mudrosti i voljenja drugih. Najčešće te '' šalice '' i nisu baš neke zavidne veličine.

Ako malo bolje promotrite ponašanje curica u vrtiću ili bilo koju grupu djevojčica, uvidjet ćete da je s odraslim '' curicama'' isto, samo u većem konfekcijskom broju. Vječno se natječu haljinama, cipelama, igračkama i drangulijama koje posjeduju…i obavezno svaka grupa mora imati svoju šeficu koja je iz nekog razloga bog na zemlji…

Zašto volimo otrovno?

Nije mi sadržaj knjige bio ništa posebno, ali me njen otrovni naslov proganjao tjednima, izazivajući me da pokušam napisati bolje od (ne)pročitanog teksta. Psihologiju poznajem u osnovnim postavkama, dovoljno da znam što sve kreira naše odnose pa i one s prijateljicama. Kompleksi i nedostatak samopouzdanja uvijek će nas natjerati da biramo one koje su prema nama loše, one koje nas maltretiraju, koje nam šefuju, koje nas drže na kratkom lancu uvjeta koje moramo ispuniti da bismo bile počašćene njihovim društvom…

- Dobro, kad ti nije po guštu, ti obradi temu otrovnih žena po svom – kao da sam čula knjigu kako mi zbori.
- Pa, da znaš da hoću, imam i ja nešto iskustva, nažalost, da mogu o tom otrovu napisati koju pametnu. Mogu o otrovu koji se cijedi iz otrovanih prijateljskih jabuka napisati kolumnu, čak kraći roman. Da znam radit' kolače, mogla bih napraviti i pitu od jabuka…al' ne znam.

Izazov prihvaćen. Kako sam se i ja otrovala?

Od najranijih nas dana privikavaju na ''ljubavni'' otrov pa kao odrasle jedinke skoro pa postanemo imuni na trovanje. Skoro, ali nismo. Ipak osjećamo razliku između ljubavi i ''ljubavi''…

Ženska su prijateljstva specifična sfera životnog svemira; svako malo završe u nekoj crnoj rupi. Malo je istinskih, iskrenih koja su odoljela testu vremena i života, onih nalik na sestrinski odnos ( znate ono – i kad bismo ih najradije zadavili, volimo ih jer su naši i ne damo ih), većina je sklepana u različitim godinama života od materijala upitne kakvoće i povezana čudnim i manje čudnim nitima poslovnih veza ili potreba ove i one vrste – za svaki čin odrađen ''od srca'' zna se cijena ili protuusluga…Možda ne bi bilo zgorega riječ prijateljstvo definirati da izbjegnemo mistificiranje, da ne zalutamo kao ovce u bog te pita koje sfere plastificiranih ljudi i predmeta (borimo se protiv svih vrsta plastike, to je misija):

prijateljstvo (skoro kao brat, kao sestra) – volimo se takve kakve jesmo ( nesavršene), ne gledamo jedna drugoj u novčanik ni u krevet, razumijemo sve faze karaktera i razvoja, čak i poneku zabludu, poklanjamo jedna drugoj najveće primjere slobode uz rođendanske darove, plačemo skupa kad nas pronađe tuga, radujemo se ti, ja i tvoja sreća kad te ona odluči blagosloviti...I ne manje važno: nismo zajedno da bismo danas – sutra završile u krevetu, nismo zbog toga skupa. Dakle, prijateljska ljubav je najčišća, najiskrenija vrsta odnosa među ljudima – nema ovisnosti, nema prevlasti. Tako bi trebalo biti.

Muška prijateljstva su naizgled gruba, ali mnogo kvalitetnija od ženskih. Muškarci svoja prijateljstva napucavaju kao loptu po terenu, ostavljaju ih na stolu u noćnim satima među punim pepeljarama, među pričama upitnog morala, lovačkim pričama, tiketima kladionice i bocama pive – ali ona opstaju, naizgled glupava, rugajući se, vrijeđajući se, smijući se tuđim manama, beljeći se životu. Ima u njima nešto one dobre, iskonske, plemenske odanosti. A kad treba zidati kuću, daju ruke, čak i kad nisu u istom timu i u istim strankama - komunjare i domoljubi slave kao jedan.

A žene? Kvaliteta ženskih odnosa ovisi poprilično o inteligenciji pojedine dame, i, dodala bih, duše. Ženska su prijateljstva najčešće fina, sva puna srčeka i komplimenata, kazališnih manira u prvom redu pod svjetlima pozornice gdje ih svijet može primijetiti, namještena kao da poziraju za foto rubriku lokalnog portala, namirisana i odmjerena, ali kad se kuća gradi ili nemaju vremena biti sugraditeljice - što od privatnih obaveza obiteljskih i poslovnih ili imaju novu, skupu manikuru na rukama.

Od svih vrsta prijateljstava, najgora su ona za koja niti ne sumnjamo da nam rade o glavi

Kako takve prepoznati? Osjećamo ih. Znamo da nisu dobre za nas: da nas ne poštuju kao sebi ravne, da nam lažu, da je sve ono što je nama važno, njima nebitna stvar…Povrh svega toga znamo da ih ne možemo nazvati u tri ujutro, čak i ako se viđamo svaki dan i da se ne možemo baciti na leđa u njihove ruke ( ne moramo početi graditi kuću da bismo provjerile), provjeravajući odanost i povjerenje koje smo im dale. Njihove bi ruke trebale biti toplo, sigurno gnijezdo. Nikako ne osinje.

Iako su nas navikli na mučenje, iako svijet slabo pokazuje emocije i teško mu je reći da nas voli i cijeni, otrovne strelice riječi i nelojalnih postupaka svi znamo prepoznati, pitanje je samo želimo li se lagati ili ne. Svijet nije normalan, ali ne moramo ga podupirati u toj ludosti. Čim osjetimo otrov, trebalo bi otići. Od prijateljica se ne branimo.

Jer, kako reče netko mudar: ako vam ljudi pokažu da im nije stalo do vas – vjerujte im. Ne morate grliti krvnika da mu ne biste vidjeli lice. Volite se dovoljno da odete od takvih. Podnesite to kao žena. Jednom će vam zatrebati te prijateljske ruke, a njih neće biti. Za to će vrijeme mnogi divni ljudi proći pored vas a vi ih nećete zaustaviti, uvjereni kako ste sigurni, uvjereni u nečiju ljubav koja to nije.

Ne morate jesti otrovnu jabuku, ima i drugog voća. Ove trule odstranite iz košare na vrijeme da vam ne bi zapele u grlu. Prinčevi ne postoje više. Tko će vas probuditi osim vas samih?

 


 

 

 

 

  komentara   KOMENTARI:

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.