Pirke: Živimo u vremenu vršitelja dužnosti, a svako propitivanje otvara Pandorinu kutijuŠibenikIN - najčitaniji portal Šibensko-kninske županije

Knjige  •   OBJAVA: 07.08.2014, 18:48h   •    

U prodaji nova knjiga Emira Imamovića

Pirke: Živimo u vremenu vršitelja dužnosti, a svako propitivanje otvara Pandorinu kutiju


  Arhiva/Facebook/ŠibenikIN Pirke: Živimo u vremenu vršitelja dužnosti, a svako propitivanje otvara Pandorinu kutiju
PIŠE Sanja Jurišić
OBJAVA 07.08.2014, 18:30h

- Šibenik nema ni kulturne scene ni smjera. Ima, međutim, sjajnih pojedinaca, izvanrednih ideja i uspjelih, nazovimo ih projekata, ma koliko mi ta riječ ide na živce. Nevjerojatno je da u gradu ove veličine možete naći i konceptualne umjetnike i pisce i glazbenike i snimatelje i dizajnere i što god treba, ali je sve nekako rasuto i, uglavnom, izvan institucija kulture, pomalo razočarano će Pirke.

 

 

Nakon hit knjiga 'Jel neko vidio djevojčice, kurve, ratne zločince', 'Tajna doline piramida' i 'Treće poluvrijeme', bosansko-hercegovački književnik i novinar sa šibenskom adresom, Emir Imamović Pirke odlučio se okušati u novom žanru. Kriminalistički roman 'Vršenje dužnosti' od jučer je na kioscima. Iako priznajemo kako je nam je upravo taj podatak bio povod za intervju, razgovor s Pirkeom uvijek poprimi neke sasvim druge okvire od prvotno zamišljenih. Osim o knjizi, Pirke govori o životu u Šibeniku, šibenskoj kulturnoj (ne)sceni, društvu općenito, a ekskluzivno nam je (i na tome mu hvala), otkrio goste drugog FALIŠ-a.

Idemo odmah u glavu. Razlog za intervju s vama ovoga je puta, vaš novi roman. Predstavite nam ga. 


- Ubojstvo šefa policije, kako je rekao Kruno Lokotar, urednik romana, razlog je da se upale svi alarmi u društvu, a jedino gore od toga je kada se ne upale. E, u mom romanu 'Vršenje dužnosti' se ne pale ti alarmi, iako je netom smijenjeni načelnik Policijske uprave pronađen mrtav u svom dojučerašnjem uredu, u koji se treba privremeno useliti Ivor Bošnjak, svježe imenovani vršitelj dužnosti. Pri tome, Ivor nema nikakvih ambicija, ni u životu ni u službi, a njegovo smjenjivanje, kada za to dođe vrijeme, nikome neće biti neobično. On, također, zna kako je tu gdje već jeste samo zato jer se u političkim centrima moći nije mogao postići dogovor o tome tko će biti novi načelnik i uopće ga vlastita nevažnost ne smeta. Sasvim suprotno, vidi je kao prednost: neko će vrijeme imati bolju plaću, od njega nitko ništa i ne očekuje, a za nagradu će se vratiti na svoje staro radno mjesto. No, već prvog jutra počinju problemi i ma koliko ih on ne želio vidjeti, ljudi iz njegova najbližeg okruženja i njihovi životi, suviše su isprepleteni sa onim što je ostalo iza bivšeg, egzibicionistički ubijenog načelnika, pa se Ivor zapliće u mrežu koja... Za ostalo, ipak, treba pročitati priču ispričanu iz tri kuta: Ivorove, one sveznajućeg pripovjedača i preko dnevničkih zapisa bivšeg načelnika. 


Pišete o zločinu koji se događa, koji nitko ne negira, ali rijetki žele da se otkriju počinitelji i motiv. Danas,  u moru 'vršitelja dužnosti' , izgleda kako ste itekako opipali bilo društva?

Ian Rankin, britanski pisac krimića, je rekao kako krimi romani o suvremenom društvu govore možda i više nego neki drugi književni žanrovi. Tu izjavu sam pročitao kada sam već bio pred kraj takozvane prve ruke teksta, ali sam to što on govori zapravo već vidio, samo u drugom mediju, u američkoj seriji 'Žica' i još ranije u ruskoj 'Sašinoj ekipi', kako je kod nas preveden naziv, ali i, također ruskom, filmu 'Oligarh'. Puno prije svih, o društvu u kojem je zločin legitimno sredstvo za postizanje uspjeha je pisao, samo na komičan način, Peter Pištanek u tri romana 'Rivers of Babilon'. U posljednjih dvadeset i nešto godina, daleko više nego prije, izbrisana je skoro do nevidljivosti, granica između podzemlja i, nazovimo ga, nadzemlja i kao da živimo u nekom međuzemlju, u sivoj zoni u kojoj je najbolje ne propitivati što je bilo do jučer i kako, jer svako propitivanje otvara Pandorinu kutiju. Drugačije rečeno, svi vide posljedice nekog događaja, manje ili više znaju i njegove uzroke, ali obolijevaju od privremenog sljepila kako bi izbjegli bilo kakve negativne posljedice. Da, točna je procjena: svuda okolo su vršitelji dužnosti, svjesni privremenosti koja im je onda opravdanje za sve neučinjeno i, još gore, pogrešno učinjeno. 


 

Odakle inspiracija za likove? Zašto (pobogu) krimić? Izazov ili istina? Naime, jednom sam negdje pročitala da dobar krimić ne možeš napisati ako nemaš vlastitog iskustva s 'onom stranom zakona'.


- Uh... Idemo polako i, ako može, redom koji meni odgovara. Dakle, pisanje fikcije je neograničeni prostor slobode, a kako još i nema nekih tržišnih očekivanja od autora, svako sebi bira i žanr i formu. Pisati prozu a ne zabavljati se pri tome je mazohizam. Ja sam, jednostavno odlučio probati napisati krimić, pa ako ne ide, onda ništa. Ne bi mi bilo prvi put da izbrišem četrdesetak kartica teksta i odustanem za sva vremena. Nisam niti jednog trenutka pomislio kako ja to, eto, iz nekog razloga moram izgurati, pa sam zato pisao jer mi je bilo zanimljivo pustiti se priči. Jedino što sam znao , eto nas kod likova, je da ne želim nikakvog super junaka ili klasičnog noir detektiva koji se svaki dan bori s burbonom, cigaretama i depresijom, a liječi strastvenim seksom i ponekim riješenim slučajem zločina. Ivor je trebao, i takav je ispao, biti,  uvjetno kazano, ljudsko biće iz najbliže okoline: on ima vječitih problema sam sa sobom, s lovom, nesiguran je, izbjegava odgovornost, nikada o nečemu ne razmišlja unaprijed, pa onda sve propituje kada je već besmisleno propitivati, oženjen je, ima djecu... Nije 'Vršenje dužnosti' nikakav CSI krimić, nema ni nekog pucanja, niti istraga u kojima se sve složi zahvaljujući inspektorovoj natprirodnoj inteligenciji. I nisam ja tu, naravno, unio nikakva iskustva života sa te druge strane zakona, jer tamo nikada nisam ni bio. Za dvadesetak i nešto godina u novinarstvu sam, međutim, upoznao različite ljude, razgovarao sam i sa predsjednicima država, ratnim zločincima, gangsterima, umjetnicima, ubojicama...pio piće sa đavoljim odvjetnicima ili sa osobama što su imale više revolveraških obračuna nego ja sistematskih pregleda. Također, kao urednik sam čitao i opremao priče čiji je sadržaj takav da bi se malo tko usudio koristiti ih kao književnu građu, ne zbog straha od aktera, već zato što su nevjerojatne. Znate, nije baš lako u književni tekst staviti epizodu sa jednog suđenja na kojem sutkinja pita svjedoka kako je saznao za ubojstvo i ime krivca, a svjedok odgovara da su mu javili da je Lakija – tako je ubojičin nadimak – malo prenijelo, pa je, eto, od nervoze izrešetao tog i tog nesretnika. Inače, kada već govorimo o ljudima sa one strane zakona, mene je tu jedino fascinirala njihova pristojnost u ophođenju sa, za njihov 'posao', nevažnim osobama. Veliki igrači iz podzemlja se, u prijevodu, ne svađaju sa susjedima, ne teroriziraju slučajne goste lokala, ne pokazuju silu bez veze... To rade, što bi u Srbiji rekli, jajare. Ne romantiziram ja, naravno, ono što policija naziva kriminalnim miljeom, već hoću reći kako veliki igrači igraju velike igre i ne žele trošiti vrijeme i snagu na gluposti. Pri tome, puno je teže postati dio te priče, nego uspjeti u, recimo, politici. Za ozbiljnog kriminalca treba i muda, a za ministra često samo manjak karaktera. Da završim, uz sav rizik krivog tumačenja rečenog: više cijenim ozbiljnog lopova, nego one što će zbog ambicija i funkcija žrtvovati ideale.  

Tko vam je pomagao tijekom pisanja? S kim ste se, ako jeste, savjetovali?

  
- Mjesto radnje u romanu je neodređeno, pa sam tako izbjegao opasnost od materijalnih grešaka vezanih za policijski posao i ustroj u Hrvatskoj, Bosni, bilo gdje. U svijetu koji sam stvorio, izmislio, stvari funkcioniraju onako kako sam ih i opisao, a naslanjanje na stvarnost nije tražilo nekakva dubinska istraživanja. Među mojim prvim čitateljima je i moj sarajevski i životni prijatelj, bivši novinar, inače psiholog po struci, Ermin Čengić Čenga. Njemu dva zanata koja ima omogućavaju da čita sve što pošaljem na različite, a jednako korisne načine. Dakle, urednički, ali i kao psiholog, što je odlično jer meni pomaže u oblikovanju karaktera. Uz sve, on zna jednostavno reći ono što misli, ne mudruje i ne treba mi dvije godine rada da protumačim sadržaj maila. 


Ima li, prema vašem mišljenju, razlike između opće i žanrovske književnosti?


- Ja sam više književni praktičar nego teoretičar, kako u pisanju, tako, pa i više, u čitanju. Književnost je, dakle, dobra ili loša. Recimo, pitao sam nekom prilikom Aleksandra Hemona, globalno najcjenjenijeg pisca sa, kako se to kaže, ovih prostora, što piše, a on mi je odgovorio kako nikada ne zna što će to izaći. On pušta da ga tekst vodi i da, uvjetno kazano, sebe definira na svaki mogući način. Kako, dakle, žanrovski, tako i formom. Evo, recimo, što je roman u kojem se u isto vrijeme govori o genocidu Turaka nad Armenima, o incestu, matrijarhatu, sukobu modernog i religioznog, o prijateljstvu osoba formiranih u različitim okruženjima i kulturnim kodovima, o nacionalizmu, fabriciranom strahu, predrasudama, bratoubojstvu, intelektualnom pozerstvu i načinu života u višmilionskim gradovima? Pa, ako je dobro napisan, onda je – remek djelo i zove se 'Kopile Istanbula'. Uostalom, pisac krimi romana sa višemilijunskom nakladom, Jo Nesbo, nedavno je u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji kazao da su njegovi romani, ustvari, priče o usamljenosti. I nije to, što bi mi u Bosni rekli, šuplja priča.


Mnogi kažu da ste jedan od najnadarenijih pisaca srednje generacije na prostoru Balkana. Kako se nosite s tom 'titulom'?

'Četrdeset mi je godina, ružno doba. Čovjek je još dovoljno mlad da bi imao snove, a već star da bi ih ostvarivao', tako piše Meša Selimović u 'Dervišu i smrti'. Nisam baš sretan zbog toga što sam pisac srednje generacije, ali kako već planiram živjeti 107 godina, može se reći i da sam mlad. Šalim se, naravno. Čitanje je usamljenički posao više i od pisanja i vjerujem da ne postoje dva čovjeka u poznatom dijelu svemira koji će na jednak način doživjeti neki tekst i, naravno, njegovog autora. Ne mogu ja ništa sa tim što sam, kako ste rekli, jedan od najnadarenijih pisaca svoje generacije na Balkanu, ma koliko nisam lažno skroman i svjestan sam da znam pisati i da to radim dobro. Uostalom, ne objavljuju me zato što sam visok dva metra, imam na stomaku više pločica nego u kupaoni, a oči su mi plave i duboke kao more. Zaista ne mogu kazati jesam li jedan od najdarovitijih, kao što se ne mogu nazvati umjetnikom. Jednostavno, nije pristojno. Na komplimentima, dakle, zahvaljujem, ali od njih ne živim.  


Ovo je vaša četvrta knjiga, izdvajate li neku posebno srcu dragu i zašto? (Zašto ne?) Imate li već ideju za sljedeću knjigu? 


- Kada knjiga izađe, kada uzmem primjerak u ruke (ispast će da se knjiga može uzeti i u noge...),  moj roman i ja se razvodimo. Knjiga jednostavno počinje svoj život, meni nepoznat. Nemam, dakle, nikakav emotivni odnos, jer, rekoh, pišem ono što mi se piše i uživam dok traje, a poslije tekst postaje vlasništvo onoga tko ga čita. Važno mi je jedino da se u svakom novom romanu vidi, koliko god je moguće, da napredujem kao autor. A novi, naredni će biti... Ma nemam pojma, ovaj sam šminkao do zadnjeg trena prije odlaska u tiskaru. Inače, obično mi se neka priča počne vrtiti po glavi godinu dana nakon izlaska prethodne.


Jeste li razmišljali da se prema nekom Vašem romanu snimi film? 

- Ja nisam, ali drugi jesu, što je sasvim ugodno. Prošle godine smo u Žaboriću, poducentica Zdenka Gold, redatelj Radivoje Andrić, Oriana naravno, i ja, dogovorili adaptaciju i ekranizaciju moje prve knjige. Malo sam se mučio sa tim poslom, ali sam nedavno i konačno našao načina kako da priču prebacim u scenarističku strukturu i filmski jezik. Tom prilikom, Zdenka i Raša su bili u službenoj i prijateljskoj posjeti Narodnoj Republici Bono, gdje ih je primio ministar Damir Žaja i izrazio zadovoljstvo riječima: 'Izražavam zadovoljstvo...'. Također, Srđan Dragojević želi snimati po 'Tajni doline piramida', ali to je zbilja u najranijoj mogućoj fazi. U prijevodu, on čita tekst ponovno, razmišlja, a ja se hvalim. 


Supruga Oriana i njeni korijeni krivci su što je vaše trenutno prebivalište Šibenik. No, mišljenja sam da ste i vi, itekako pustili korjenje u ovom kraju. Što vas veseli u Šibeniku?


- Ljudi. Sa prijateljima koje imam ovdje i sa onim sarajevskim, ali i zagrebačkim, pa beogradskim, jednim Amerikancem koji je trenutno u Liberiji, onda onima iz Mostara i Širokog Brijega, Tuzle...ja bih mogao živjeti i u pustinji Gobi, samo ako ima klima uređaj i aparat za pivu. Ne vežem se nikada za ulice, kuće, glupe zgrade, već samo za ljude. U Šibenik sam prvi puta u životu došao prije punih petnaest godina, a od prije tri-četiri godine mi je tu i adresa. U međuvremenu sam upoznao dovoljno svijeta da se ne osjećam kao stranac. Kako, dakle, tu živim, moj vitalni lični interes je da sve bude što može bolje.

Što bi trebalo mijenjati u gradu?

- Stanje svijesti i bankomat kod Gradske uprave. Postavljen je tako da se po suncu ne vidi kada mi ekran kaže da se sklonim upita me kako me više nije sramota tražiti. No, to je lako rješiv problem. Prvi, međutim, nije. Kada sam se počeo oglašavati u lokalnim medijima, bilo je genijalaca koji su se pitali kako, zaboga, netko tko je došao sa strane i, gle užasa, čak mu ni prababa nije rođena u Šibeniku, može pisati o Šibeniku. Kao,ne može se razumijeti grad ako nisi šetao po Poljani i naučio plivati na Jadriji?! Vjerujem da je nešto što je dobro, u bilo čemu, jednako dobro i na lokalnom i na svakom drugom nivou, a ono što je loše, ne valja nigdje. U Šibeniku je, međutim, običaj nekvalitet oprostiti u ime šibenčanstva, od čega se ja ježim. Tu mi je, recimo, puno bliži Stipe Petrina kojeg su optuživali da je od Primoštena napravio Legiju stranaca, na što je on rekao kako je Legija stranaca sastavljena od najboljih vojnika na svijetu, koji brane interese Republike Francuske. Mene, dakle, ne zanima naše ili moje, već najbolje. Nije ovo o čemu govorim specifikum Šibenika. Ima toga svugdje. Osim, mislim u gradovima sa više od milijun stanovnika. Ali jeste izraženije nego drugdje. Nije, da pokušam pojednostavniti, važno je li nešto vole Šibenčani ili Splićani, već da je to nešto jednako dobro u Šibeniku, Splitu, Sao Paolu i New Yorku. Kao Dražen, Mrvica, Šarić, Arsen, Spahija, O.U.R. Brešani, ali i moj prijatelj Ante Filipović Grčić, čije je vizualno oblikovanje Muzeja takvo da bi mu trebalo otvoriti vrata ne u Zadru ili tu negdje, već gdje god... Ne mogu svi biti najbolji na svijetu, ali će biti dobri svi koji to pokušavaju, ma koliko bilo uzaludno. Poticati mediokritetstvo zbog prefiksa, kokošarskih interesa i dobrosusjedskih odnosa, nije ništa drugo nego prečica do diletantizma kao vrhunskog oblika amaterizma. U konačnici, živo me zaboli ud da li su nešto napravile šibenske, sarajevske, japanske, svemirske snage, već koliko je kvalitetno to nešto.


Kulturna scena. Ima li je? I ide li šibenska kultura u pravom smjeru?


- Nema ni scene ni smjera. Ima, međutim, sjajnih pojedinaca, izvanrednih ideja i uspjelih, nazovimo ih projekata, ma koliko mi ta riječ ide na živce. Nevjerojatno je da u gradu ove veličine možete naći i konceptualne umjetnike i pisce i glazbenike i snimatelje i dizajnere i što god treba, ali je sve nekako rasuto i, uglavnom, izvan institucija kulture. Naravno, ne mogu svi biti u njima, kao što recimo Knjižnica, ostavština genijalnog Milivoja Zenića, ne može postati sklonište i onima kojima tu jednostavno nije mjesto. Šibenik je postao destinacija i, što je jedino gore, počeo tako funkcionirati. Uostalom, dovoljno je uporediti broj događanja ljeti i zimi. Razumijem kako je grad takav da je sjajna prirodna kulisa i da bi bilo šteta neke stvari gurati u zatvorene prostore, no ima i onih za koje je svejedno gdje su i u koje doba godine. Budemo li, dakle, stvarali kulturu da je nudimo kao svježu ribu i domaće vino, možda turistima popravimo kišni dan, ali ćemo sebe osuditi na to da po duhovnu nadgradnju idemo autocestom. Puno je toga pogrešno: tamo gdje ima prostora za nadmetanje sa puno većim kulturnim centrima, mi mudrujemo, tamo gdje nema, mi se guramo, umjesto da se traži vlastiti put... Ima naravno i izuzetaka i nije to samo Knjižnica, ali da ne pametujem više.

 
 

Nedavno ste se primili i redateljske palice. Kako je prošlo snimanje i kad možemo očekivati premijeru filma o OFF festivalu?


Nije to nikakva ozbiljna režija, jer da jeste ja bih se Voji odmah zahvalio na ponudi. Ne znam ja to da radim. Film o OFF-u je zapravo takav da je u vrijeme snimanja sve što je režirati trebalo, režirao Tomislav Krnić. On je, jednostavno, toliko dobar da sam mu ja ili smetao ili nešto dodavao. Moj posao je u montaži, koja nije ništa drugo nego odgođena dramaturgija, a u tome već nisam početnik. Ne vjerujem da ćemo grubu verziju imati prije zime, a konačnu prije proljeća, što zapravo i nije neki dug rok. Film je spora stvar, sa puno čekanja i još više priče oko toga što se želi napraviti. Inače, što se OFF-a tiče, bio sam ja spreman i stolice nositi: veliki je to festival, baš dobar, a Vojo mi je, jednostavno, prijatelj.


 

Bliži se i drugi FALIŠ, festival alternative i ljevice. Jedan ste od njegovih pokretača. Kako teku pripreme?


Dobro, možda i bolje nego sam očekivao, pa da ne maltretiram čitatelje detaljima, iskoristit ću priliku i napraviti sve mimo našeg dogovora o istupanju u javnost. Planirali smo, naime, odmah ići, kako se to kaže, široko i na nacionalnom nivou sa nekim vijestima, ali... Dakle, uz ostale, dolazi nam časna sestra iz Španjolske, Teresa Forcades, benediktinka i žestoka, prava, srčana ljevičarka, svirat će Damir Avdić, predavati Andrej Nikolaidis, predstavit ćemo knjigu Kristijana Mirića, Informatičara starog kova; imat ćemo dvije ekskluzivne izložbe i još puno, puno dobrih stvari, no o njima drugi put.

 


  KLJUČNE RIJEČI:  emir imamović pirke / vršenje dužnosti / kruno lokotar / teresa forcades / fališ /

 

 

 

 

  komentara   KOMENTARI:

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.