Vršnjačko nasilje je jedan od vrlo jasnih pokazatelja da djeci nije dobro i ugodno u 'vlastitoj koži'.  U takvim situacijama uvijek treba sagledati interakciju nasilno dijete - dijete koje je žrtva nasilja i pasivni promatrači. Dobrobit svih njih je ugrožena. Naravno, treba prvo zaštiti dijete žrtvu, a za što je potrebno prepoznati i zaustaviti nasilje, na zatvarati pred njim oči, ne umanjivati ga. Zatim treba procijeniti je li potrebna pomoć zdravstvenog sustava ili neke od udruga za pružanje podrške djetetu koje je bilo izloženo nasilju, ali i dijetu koje je počinilo ili kontinuirano se nasilno ponaša. Naime, dijete koje se nasilno ponaša svojim nasiljem često rješava svoje osobne poteškoće kao i frustracije u vršnjačkim odanima. Treba procijeniti je li i ono izloženo nasilju, npr. u obiteljskom okruženju, i što su izvori njegovih/njezinih problema u ponašanju i doživljavanju. Za to je potrebna jasno definirana međuresorna suradnja dovoljnog broja kompetentnih stručnjaka, komentira prof. dr. sc. Marina Ajduković, profesorica na Studijskom centru socijalnog rada Pravnog fakulteta u Zagrebu, koja se cijeli život bavi zaštitom djece posljednji slučaj nasilja vršnjaka nad sedmogodišnjakom koji je zgrozio javnost, piše portal 24sata. 

Riječ je o slučaju koji se dogodio početkom ožujka, u osnovnoj školi u Višnjanu, gdje je nekoliko učenika iz starijih razreda dječaka iz prvog razreda tuklo punih 45 minuta, što nije prvi slučaj grupnog nasilja nad djetetom u školi koji je dospio do javnosti u zadnje vrijeme. Niti prvi u kojem je prva reakcija škole bila takva da se čini da im je glavni cilj bio pomesti sve pod tepih, a ne zaštititi djecu, dok informacije koje su dospjele do medija ukazuju na to da zahtijeva itekako ozbiljnu reakciju.

Naime, otac pretučenog dječaka u pismu Glasu Istre tvrdi kako je od djece s kojom sin ide u razred čuo da svi oni doživljavaju da ih tuku, vrijeđaju i guraju u školi, a od jednoga od njih i dobio 'savjet' da bi bilo najbolje da se njegov sin ispiše iz škole 'jer će ga tek sada dokrajčiti'! Učinio je, naime, ono što nije smio, progovorio je o nasilju i imenovao nasilnika!

Prema podacima MUP-a tijekom 2021. godine zabilježeno je čak 10 posto više počinitelja vršnjačkog nasilja među maloljetnicima nego 2020. godine. Trend rasta zabilježen je i 2020. godine u odnosu na 2019., a ovogodišnja rasprava na saborskom Odboru za obitelj, mlade i sport povodom Dana ružičaste majice, odnosno dana prevencije vršnjačkog nasilja, pokazala je još jedan zabrinjavajući trend: Spušta se dobna granica u kojoj djeca postaju počinitelji nasilja, tako da je velika većina nasilnika sada u dobi između 14 i 18 godina.

Kako nema sustavnih istraživanja, teško je reći jesu li ove brojke znak da je vršnjačko nasilje u porastu, ili smo samo uspješniji u prijavljivanju počinitelja, no trendovi zasigurno nisu dobri. Treba li nas to iznenaditi, s obzirom na to da se o prevenciji vršnjačkog nasilja kod nas često i puno govori?

- Na žalost ne. I djeca i odrasli su već dugo u razdoblju tzv. post covid zamora u kojem se uz depresivnost sve češće javlja i agresivnost. Nalaze istraživanja  Instituta za društvena istraživanja Nacionalno praćenje učinaka pandemije bolesti Covida-19- na sustav odgoja i obrazovanja u Republici Hrvatskoj iz 2021. godine, koje potpisuju Boris Jokić i Zrinka Ristić Dedić, pokazuju da su procjene stručnih suradnika alarmantne i da ako nešto žurno ne poduzmemo možemo očekivati još više ovakvih slučajeva. Na žalost na ovo, kao i na mnoga druga istraživanja nije se nadovezala odgovarajuća odlučna reakcija nadležnih državnih institucija – smatra profesorica Ajduković. Podupire to tablicom s brojkama, koja ukazuje na  značajan porast anksioznih i depresivnih stanja, vršnjačkog nasilja u virtualnom svijetu, te provala bijesa kod djece. 

Psiholog prof. Ivan Modrušan nešto je  blaži, ali slično zaključuje.  

- Subjektivno nemam dojam da je problem učestaliji. Naime, bojim se da je riječ o ljudskoj osobini koja nije za pohvaliti, ali agresivnost i agresivni nastup među ljudima su uobičajeno ponašanje. Na svu sreću možemo reći da on ne prevladava, ali mi se čini da je stalno prisutno, te da će tako biti i u budućnosti. Nisam siguran jesu li moguće sustavne mjere koje bi dovele do toga da Hrvati i hrvatska djeca budu manje ratnički nastrojen narod, no isto je i s Amerikancima, Nijemcima i Rusima -  objašnjava, obrazlažući da agresija u dječjoj dobi proizlazi iz genetski uvjetovanog naslijeđa predaka lovaca, te je biološki uvjetovana. Ističe ipak da sud i sustav socijalne skrbi te pedagoške institucije trebaju odraditi posao kojim će to nasilje smanjiti na najmanju moguću mjeru, ako već ne potpuno suzbiti.

-  Nasilničko ponašanje valja sankcionirati na sudu, te kroz tretmane nadležnog centra za socijalnu skrb. Način na koji će se smanjiti agresivno ponašanje i međuvršnjačko nasilje jest taj da sustav pokaže kako imaju rješenja za radikalan čin kao što je iživljavanje nad nekim. Mora postojati služba koja će se time baviti prihvatiti, to ne smije biti improvizacija - upozorava prof. Modrušan navodeći kako smatra da u Hrvatskoj još nemamo adekvatnu razinu pružanja takvih usluga ni za nasilnike ni za žrtve. Na žalost, nije ni previše optimističan oko mogućnosti da se to u skorije vrijeme promijeni, jer su ' socijalna zaštita, zdravstvo ili pedagoška služba stalno na nekoj donjoj granici organiziranosti i financiranosti'. Dodaje kako se sve svodi na određeni broj udruga i projekata, koji ovise o tome koliko ih dugo netko financira, a prestankom tog financiranja gase se i projekti, a potrebna su puno sustavnija rješenja, budući da žrtve vršnjačkog nasilja trpe teške, nekad i cjeloživotne posljedice.

- Određeni je broj djece koja su žrtve i nose traume iz tog razdoblja, a oni koji su hipersenzibilni i skloni anksioznosti sve zajedno teže proživljavaju te situacije koje ih mogu ometati u normalnom funkcioniranju. Žrtve nerijetko izostaju iz škole, imaju sve lošije ocjene i sve se teže snalaze te trpe visoku razinu uzrujanosti i zabrinutosti koja utječe na njihovu funkcionalnost. Uz jačanje tjeskobe, kod pojedinaca se mogu razviti ozbiljne socijalne fobije koje će rezultirati problemima u pronalaženju partnera, nalaženju adekvatnog zanimanja i uopće cijeloj organizaciji vlastitog života - objasnio je psiholog.

Postupanje nadležnih institucija, uključujući  policiju, odgojno-obrazovne institucije i centre za socijalnu skrb (CZSS) regulira Protokol o postupanju u slučaju nasilja među djecom i mladima koji je donesen daleke 2004. godine, upozorava dr. Marina Ajduković. 

- Više puta sam na različitim razinama i u različitim kontekstima naglašavala da ga treba unaprijediti, kako u definiranju novih, vrlo raširenih i opasnih oblika vršnjačkog nasilja kao što je tzv. cyber buliyng, tako i konkretnijim definiranju postupaka i odgovornosti, uključujući i odgovornost za nečinjenje, svih dionika. Također, nužno je  osigurati pretpostavke za to, kao što su npr. kompetentni ljudski resursi, da se takav pristup „nove odgovornosti“ odraslih može i realizirati. Izrada novog protokola je jasna dužnost i odgovornost Vlade i to je trebalo učiniti već prije 10 godina – upozorava. Dodaje kako bi bilo važno zagovarati i vršiti pritisak na Vladu i Vijeće za djecu RH  te iste Vlade, kao i Ured pravobraniteljice za djecu koju imenuje ta ista Vlada. 

- Krug se zatvara, a djeca nisu glasači. Ostaje opet na medijima i udrugama civilnog društva da ukazuju dosljedno, ali odgovorno i bez senzacionalizma, na ovaj problem – kaže Ajduković. Jer, stvarnost vezana uz reakciju na vršnjačko nasilje u školama (i ne samo u školama!) je porazna.   

- Često škola temeljem postojećeg Protokola neselektivno prijavi nasilja centru za socijalnu skrb, koji napravi uvid u obitelj, i tu često sve staje, jer situacija nije „dovoljno alarmantna“ . Uporniji roditelji se tada javljaju Uredu pravobraniteljice za djecu, koji poduzme sve što je u njihovoj ingerenciji, uključujući npr. Preporuke školi što treba učinit, ali često sve staje na tim preporukama. Iz ovog se lako može „pročitati“ neefikasnost sustava, a vrijeme prolazi i dijete je nezaštićeno, često se nasilje samo pojačava – kaže Marina Ajduković. Bilo bi, dakle, nužno vratiti program „Stop nasilju među djecom“, koji je u suradnji s našim stručnjacima razvio UNICEF, prije više od 15 godina, te donijeti novi Protokol o postupanju u slučaju nasilja među djecom i mladima, zaključuje. 

Svako četvrto dijete doživi neki oblik nasilja u školi!

Na žalost, sustavnih istraživanja o trendovima u vršnjačkom nasilju u Hrvatskoj nema, no na temelju istraživanja koje je davne 2003. godine provela Poliklinika za zaštitu djece Grada Zagreba, procjenjuje se da svako četvrto dijete (njih 27 posto) u dobi između 10 i 14 godina doživljava barem jedan oblik nasilja u školi, verbalno ili tjelesno, neki gotovo svakodnevno. Rezultati su pokazali da se 16 posto djece gotovo svakodnevno ponaša nasilno prema drugoj djeci, pri čemu 8 posto djece istovremeno čini i doživljava nasilje. Također, pokazalo se da su dječaci češće počinitelji i žrtve tjelesnog nasilja te da udio počinitelja nasilja raste s dobi. Nasilnik je najčešće drugo dijete iz istog razreda, ili djeca iz generacije iz drugih razreda, nakon čega slijede oni iz starijih razreda, piše portal 24sata. 

Posebno zabrinjava to da je samo 22 posto djece koja su bila žrtvom vršnjačkog nasilja iskazalo da se obratilo odrasloj osobi za pomoć. Najčešće su to roditelji, a tek 11 posto njih obratilo se nastavnicima. Ostali su pomoć potražili kod sestre ili brata, odnosno prijatelja. 

Slične rezultate o učestalosti nasilja pokazalo je i trogodišnje međunarodno istraživanje u okviru projekta »BECAN– Epidemiološko istraživanje zlostavljanja i zanemarivanja djece«, koje je u Hrvatskoj obuhvatilo 3644 učenika 5. i 7. razreda osnovne škole te 2. razreda srednje škole, iz 69 škola s područja cijele Hrvatske. Pokazalo se da nasilno ponašanje jednom mjesečno ili češće doživljava 29,9 posto djece, dok 21,3 posto djece iskazuje da je nasilno prema vršnjacima. Dio djece u vršnjačkom nasilju sudjeluje i kao žrtva i kao počinitelj, a usporedba odgovora osnovnoškolaca sa srednjoškolcima pokazala je da je točna pretpostavka da su starija djeca češće nasilna. 

Inače, stručnjaci ističu kako je u dobi do 10 ili 11 godina često karakteristično da nasilnik prema žrtvi djeluje sam, dok su iza 11 godina češći slučajevi nasilja u kojima djeca djeluju u grupi.