Pokazalo je to brzinsko istraživanje što ga je prošle godine proveo Odsjek za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu na uzorku od 500 radnika da bi otkrio je li i do Hrvatske došao val masovnog napuštanja posla, s kojim se razvijeni svijet suočio nakon pandemije.

I odgovor je pozitivan, možda ne u tim razmjerima kao što sugerira istraživanje na malom uzorku, ali svakako je dovoljno veliko da više nijedan poslodavac ne može mirno spavati. Osim onih koji daju otkaze, zapadno tržište rada trese još jedna groznica, a to je tiho odvikavanje od posla, quiet quitting, koji prerasta u sveopći pokret oslobađanja od rada. Izgaranje na poslu i od posla više nije u modi, pa “kviteri” odrađuju minimum koji se od njih očekuje i okreću se privatnom životu. Nema prekovremenih sati, nema osobne inicijative, nema uskakanja drugima u pomoć...

Jesu li se i Hrvati priklonili pomodarskom trendu s društvenih mreža te potiho odrađuju samo ono što moraju, možda vođeni i dobro poznatom filozofijom s ovih prostora da “ne može poslodavac toliko malo platiti radnika koliko on može malo raditi”?

Profesor na zagrebačkom Filozofskom fakultetu Zvonimir Galić kaže da nema konkretnijih istraživanja tog fenomena, no taj je odsjek prošle godine testirao kako prolazimo s otkazima od strane radnika koji su poharali američko tržište rada. Pokazalo se da razmišljanje o promjeni posla, pa i države, nije osamljen, nego masovan fenomen i kod nas.

Promjeni posla skloniji su mlađi ljudi te oni čija su mjesečna primanja u kućanstvima manja od 10 tisuća kuna. No, glavni razlog zašto ljudi žele novi posao loša je kvaliteta trenutačnog posla, piše novinarka Večernjeg lista Ljubica Gatarić.