Ovo je priča o meni, Ivani Bilić, studentici završne godine medicine u Zagrebu. Dolazim iz malog sela po imenu Kričke. Vjerojatno većina nije nikad čula za ovo selo niti zna gdje se nalazi na karti, no ja se ponosim što sam odrasla tamo. Smješteno je u samom srcu dalmatinske zagore, pored Drniša. Iz tog malog sunčanog mjesta jedne jeseni sam se zaputila u veliki magloviti Zagreb. Sama, sa kovčezima u ruci, a sa samo jednim ciljem u glavi. Tada nisam ni slutila da će mi se život u godini dana okrenuti za 360 stupnjeva.

Nije lako odlučiti upisati medicinu, a još manje završiti ju. Velika odgovornost je odlučivati o  tuđem životu i iza svakog liječnika stoji priča u kojoj je glavni junak on sam, a na kraju ipak uspije pobijediti u toj borbi protiv straha, borbi protiv samog sebe. Takvu borbu sam vodila i ja, a u nastavku slijedi moja priča zanimljivog i pomalo neobičnog naslova: TAJNA VEZA IZMEĐU KRAVE KOJA JE PLAKALA I MEDICINE?

Bilo je to u doba dok sam još išla u srednju školu. 4.razred gimnazije, završni razred kad sam trebala odabrati što dalje sa životom, gdje ga usmjeriti, kojim putem krenuti. Medicina me je oduvijek privlačila, sama pomisao da jedan čovjek može spasiti jedan život i pomoći drugima za mene je bila čarobna. Spletom okolnosti život me je odveo u bolnicu u Zagreb u kojoj sam provela jedan dugi period svog života, ali iz te bitke sam izašla jača i hrabrija te bogatija za jedno iskustvo. Bila sam smještena na odjelu pedijatrije, u sobi sa djecom koja su bila mlađa od mene. S obzirom da sam bila najstarija u sobi, osjećala sam se odgovornom za te male dječje živote. Brinula sam da svako jutro peru zube, umiju se, presvuku čistu odjeću, crtala sam im crteže po želji(vjerujte bilo ih je mnogo, a svi različiti- od crtanih superjunaka preko kućnih ljubimaca do portreta) i hranila sam ih. Jedna djevojčica je nakon teškog traumatskog iskustva prestala jesti, bojala se gutati. Dugo vremena smo se svi zajedno borili protiv njenog straha, pomagali joj na sve moguće načine-priča, igra tijekom obroka, i na kraju žlicu po žlicu, zalogaj po zalogaj mala Luca je počela normalno jesti. Nikad neću zaboraviti kako je jednog dana došla do mene sa koricom kruha u ruci. -Pogledaj me sad!-uzviknula je i stavila kruh u usta.

Žvakala ga je i pojela ga s guštom, bez trunke straha. Zagrlila sam ju. Tada sam shvatila koliko me vesele djeca i pomaganje njima. Shvatila sam da želim biti pedijatrica i svaki put osjetiti ovaj osjećaj sreće, ponosa i zadovoljstva zbog činjenice da sam pomogla jednoj maloj osobi.  Prolazile su godine, došao je i taj završni razred gimnazije, a  moja želja da postanem doktorica i  studiram medicinu u Zagrebu je rasla u meni i bivala sve veća i veća. No, istodobno  postojao je ON koji me je kočio na tom putu. STRAH  od nove okoline, STRAH  od količine gradiva i učenja , STRAH od samoće i udaljenosti… Možda bolje da upišem neki lakši faks u Splitu i budem bliže svojoj obitelji? Ali ja ne želim drugi fakultet, ja želim biti doktorica! Dugo sam mozgala što da napravim, a onda mi se odgovor ponudio sam. Bila sam tog dana u knjižnici u školi, vraćala sam lektiru i na stolu knjižničarke ugledala knjigu zanimljivog naslova – KRAVA KOJA JE PLAKALA . Nasmijala sam se na taj naslov. Što je uopće tema knjige s tako glupim imenom? Knjižničarka je očito vidjela moj smiješak kad sam ugledala knjigu te mi je ljubazno rekla da je to najbolja knjiga koju je pročitala u svom životu te mi preporuča da ju pročitam. Osoba sam koja voli čitati tako da sam uzela knjigu iako nisam imala previše očekivanja od nje. Prevarila sam se. Knjiga mi je dala odgovor na moju dilemu oko fakulteta, pomogla mi je da pobijedim njega- STRAH.

„Ako krivica znači gledat zid svoje prošlosti i vidjeti samo dvije cigle koje su loše namještene, onda strah znači gledati zid naše budućnosti i vidjeti samo ono što može poći naopako. Kada smo zaslijepljeni strahom, ne možemo vidjeti  ostatak zida, koji je načinjen od svega onoga što bi moglo proći savršeno dobro .Strah se, prema tome, nadilazi tako što vidimo čitav zid.“
Da, postoji mogućnost da budem usamljena u Zagrebu. DA, postoji mogućnost da će mi biti teško i da ću morati puno učiti. DA, postoji mogućnost da ostanem tu gdje jesam zbog glupog STRAHA.

Ali isto tako postoji mogućnost da upoznam nove ljude koji će mi postati prijatelji, mogućnost da mi učenje ne predstavlja problem i da nađem svoju tehniku pomoću koje će mi čak i zloglasna anatomija biti „mačji kašalj“. Tog dana sam prvi put pogledala čitav zid života.

Odluka je pala i nisam požalila niti jednog trenutka. DA, upoznala sam nove ljude koji će mi biti prijatelji za čitav život, DA- nije bilo lako i morala sam učiti , ali kad učiš nešto što te zanima , to mi je izgledalo kao neka potraga za izgubljenim blagom gdje svaki novi položeni predmet mi  je bio  jedan zlatnik kojim sam se približavala cilju. Nisam rođena pod sretnom zvijezdom, nemam roditelje koji su me financirali tijekom školovanja, svaku lipu (tj cent) sam sama zaradila. Lako je biti student kojemu je jedina obaveza učenje. Pravi život ne izgleda baš tako. Pravi život je više od brige imam li prosjek 5.0 il 4.9. Pravi život je ŽIVOT.

Svojim roditeljima sam do neba zahvalna za sve što su mi pružili. Dali su mi najveći dar koji netko može nekome dati-život. U trenutcima kad mi je zdravlje visilo o koncu, kad su se i liječnici predali, oni nisu, moja obitelj je bila tu da mi kaže:“ Ivana, digni se i ne odustaj. Ti to možeš.“  Svom ocu nikad neću moći dovoljno zahvaliti za svaki zagrljaj, za svaki dan koji je probdio na stolici pored mog kreveta, za svaku riječ utjehe. Uvijek je bio tu da obrani moj gol kad je trebalo . Život mi je zadavao brojne  udarce i pokušavao zabiti, ali uz pomoć ovakvog vrsnog golmana nijedna lopta nije našla put do mene, iz svake životne utakmice sam izašla kao pobjednica. Sve zahvaljujući njemu, najboljem BRANIČU na svijetu. Ono što je on obranio , ne bi ni Livaković uspio.  Mama- moju majku ni orkani ne mogu da sruše! To je najljepša ruža u ovom svijetu punom korova. Bez nje ne bi bilo ni mene danas ovdje. Hvala joj što mi nije dopustila da se predam kada sam gubila bitku. Hvala joj  što mi je uvijek rekla : BUDI JAKA I IZDRŽI JER TI TO MOŽEŠ! I na kraju on- moj mali (veliki) braco. Naučio me je kako ostati dijete u duši , a opet biti odrastao,  boriti se za sebe i postizati sve svojim rukama i nogama. 

Spletom životnih (ne)okolnosti sam odrasla prije nego što sam trebala. Pravi život je surov i u njemu opstaju samo najjači. Najbitnije je ustati nakon svakog poraza, dignuti glavu i krenuti dalje. Ono šte ne ubije, definitivno te ojača.

Preda mnom se nazire još jedna bitka. Trenutno stanje u Hrvatskoj nije dobro. Inflacija i rekordne cijene osnovnih životnih potrepština mnoge mlade tjeraju na razmišljanje o odlasku vani, daleko iz svoje domovine. Neću lagati, i  ja sam bila jedna od njih. Zadnja godina fakulteta i što nakon toga? Ostati ovdje gdje ću biti manje plaćena i manje cijenjena ili otići vani i raditi isti taj posao za vise novca i veći ugled? 

Postoji opet taj STRAH: strah od siromaštva, od previše prekovremenih i neplaćenih sati, strah od nedobivanja željene specijalizacije , strah od nemogućnosti da živim samostalno zbog previsokih cijena stanova i da moram ostati živjeti s roditeljima… Sve me to možda čeka ako ostanem ovdje. No s druge strane, što me čeka u inozemstvu? Visoka plaća, ugled, stan, ali i samoća? Što će mi sve to ako to nemam s kime podijeliti? Može li novac zamijeniti ljubav bližnjih? Medicinu nisam upisala radi novca već radi želje da pomažem ljudima. Onaj osmijeh na njihovom licu jer mogu hodati, jer su živi, jer skaču, igraju se i ŽIVE- to je neprocjenjivo blago koje nijedan novac ne može i nikad neće moći zamijeniti. 

Hrvatsko zdravstvo je (blago rečeno )u kaosu. Duge liste čekanja, nezadovoljni pacijenti s jedne strane, umorni i nezadovoljni liječnici( s puno prekovremenih sati) s druge strane. Kaos je to kojemu se ne nazire rješenje. Ipak to je naš kaos, HRVATSKI  kaos, naše bojište. Ako će svi vojnici pobjeći, tko će ostati tu da spasi našu Hrvatsku, da pomogne narodu kad mu je to najpotrebnije?

Nakon završetka studiranja za mene počinje novi život. No, ovaj put sam spremna za sve izazove koji će se naći na mom putu. Nijedan POČETAK nije lagan, ali ako imamo zacrtani CILJ koji želimo dostići te STRAST prema tome, ma kako bio težak naš IZAZOV , uspjet ćemo pobijediti STRAH( tu jednu beznačajnu ciglu i usredotočiti se na 999 ostalih koji čine naš zid posebnim), a USPJEH neće izostati. Cilj odavno već imam- biti najbolja liječnica i (nadam se) pedijatrica svojim budućim (malim) pacijentima. Svjesna sam da neće uvijek sijati sunce. Bit će oluja , kiša i poplava koje neću moći spriječiti, no jedino što mi preostaje je dati sve od sebe da tih nevremena bude što manje.

Ovo pismo ću završiti na isti način kako sam ga i započela jer osoba sam koja obožava čitati i nadam se da će svima moje pismo barem zbog ovih citata ostati u sjećanju. Citat je iz knjige Čarobnjak iz Oza i savršeno opisuje moj glavni motiv zbog kojeg sam odlučila ostati ovdje i postati vojnik hrvatskog zdravstva.

"- Zašto želiš da odeš iz ove prelijepe zemlje i da se vratiš u to sivilo koje nazivaš Kanzasom? Ja to ne razumijem.

- Naravno da ne razumiješ kad nemaš mozga - odgovori djevojčica. - Mi, ljudi od krvi i mesa, radije živimo u rodnom kraju, ma kako da je sumoran i siv, nego u nekoj drugoj zemlji, koliko god da je divna. Nigdje nije lijepo kao u zavičaju.

Strašilo uzdahnu. - Da, ja to ne mogu da razumijem - reče on. - Da su vaše glave ispunjene slamom kao moja, sigurno biste živjeli u nekoj lijepoj zemlji, a u Kanzasu uopće ne bi bilo ljudi. Sreća za Kanzas što imate mozga."

Ovdje bih dodala jednu stvar: Nije sreća za Hrvatsku i ljude(moje buduće pacijente) što imam mozak već  što imam srce jer ljubav prema drugima i želja za pomaganjem je  ono što me motivira da idem dalje i ne odustajem od svog cilja. Borila sam se, borim se i borit ću se i dalje jer ja nisam osoba koja sanja o uspjehu. Ja sam žena koja radi sve da bi došla do njega. 

S poštovanjem,

Ivana Bilić, buduća dr. med