Ako vam je promaknula prva epizoda emisije Dulum zemlje, brzo to promijenite i pogledajte ju na HRTi. Ne, nije riječ o novoj turskoj hit-sapunici, nego o nesvakidašnjem dokumentarnom serijalu, i to domaće proizvodnje. Ali, jednako emotivnom, gdje glavni likovi traže snagu u sebi, pobjeđuju životne okolnosti i pronalaze put do uspjeha.

Dulum zemlje prastara je mjerna jedinica za tisuću četvornih metara obradive površine, malo veća od jedne "motike zemlje", odnosno ona površina koju čovjek može preorati tijekom jednog dana. Ali, ovo je i naziv inspirativne dokumentarne emisije o obiteljima iz različitih krajeva Hrvatske, koje s malo zemlje i puno truda čine velike stvari. Pratimo ih u obavljanju dnevnih poslova, govore nam o pogreškama i rizicima u koje su se upustili, uče nas o kulturi proizvodnje hrane, o harmoniji suživota s lokalnom zajednicom, povratku korijenima, upoznajemo ljude s kojima dijele istu životnu filozofiju.

Uoči emitiranja druge epizode večeras na HRT-u, za portal Agroklub su razgovarali s jednim od idejnih začetnika Tomislavom Krnićem i saznali kako je nastala ova serija i što još pripremaju.

Otkud interes za dokumentarac o ljudima u poljoprivredi?

Snimajući po Hrvatskoj sam shvatio da ima lijepih poljoprivrednih priča koje zaslužuju da se ispričaju i budu inspiracija drugima. To je bio okidač da s redateljem Filipom Filkovićem i producenticom Tamarom Babun pokrenem projekt. Dugo smo ga pripremali i detaljno razradili. Nakon tri godine smo dobili priliku da ga snimimo.

Interes za poljoprivredu sam pronašao kao otpor lošim vijestima koje svakodnevno slušam, a moje iskustvo putujući zemljom je bilo suprotno. Nailazio sam i dalje nailazim na pojedince koji svojim znanjem stvaraju odlične poljoprivredne proizvode. Ali, nikada to nije bio samo proizvod, to je uvijek cjelokupno ozračje optimizma, progresivnosti, svjesnosti, zadovoljstva koje je meni bilo motivirajuće. Upravo smo to željeli prenijeti gledateljima. Danas je više nego ikad potrebna dobra vijest, lijepa priča o uspjehu. Ljude se neprestano bombardira s negativnom propagandom kako se ništa ne može, da je sve loše. Svako pitanje postaje političko i ubrzo se odbacuje svaka mogućnost uspjeha. S takvim se stavom ne može napredovati i zato moramo izdvojiti uspješne pojedince, ispričati njihove priče i pokazati da je usprkos svim problemima koji nas okružuju uspjeh moguć i u njega moramo vjerovati. 

Koliko ste priča snimili i kako ste došli do sugovornika?

Za prvu smo sezonu pripremili četiri priče iz različitih dijelova Hrvatske. Pričati bi se moglo o mnogima, no mi smo izabrali obitelj Winkler iz Istre koja uzgajaju koze i proizvode vrhunski sir. Obitelj Vrabec u Igrišću kod Zaprešića uzgaja čili papričice i rade poznate umake (Goran Vrabec ujedno je najbolji mladi hrvatski poljoprivrednik za 2021. godinu, op.a.). Tu je i obitelj Sandre Babac i Alana Damjanića u Poljicama kod Zadra koja uzgaja smokve i rade odlične džemove. Na Pelješcu smo snimali vinarsku priču obitelji Bogoević Marušić. To su uglavnom ljudi čije smo proizvode koristili ili koje smo upoznali na našim putovanjima. 

Inspiracija iz vlastite obitelji

Senzibilitet za takve priče sam vjerojatno dobio iz vlastite obitelji. Naime, otac i majka su prije sedamnaest godina pokrenuli malu pečenjarnicu u Konjevratima kod Šibenika koja je kroz godine zajedničkog truda prerasla u renomiranu konobu koja nudi tradicionalna jela Dalmatinske zagore. Vizija, želja, htijenje koju imamo nas drži svježima i uvijek s osjećajem da smo na početku priče, jer imamo planova za sljedećih deset godina. Onoga trenutka kada nešto ostvariš, odmah ideš dalje sa željom da se napravi još bolje, još kvalitetnije. To osobno iskustvo je možda bilo presudno da tražim slične priče, istu stvaralačku energiju, želju za napretkom, osviještene pojedince koji znaju tajnu zadovoljstva i života u sadašnjem trenutku. 

Donose i priču obitelji Vrabec, odnosno najboljeg mladog hrvatskog poljoprivrednika 

Takvih u Hrvatskoj ima puno. To su tihi radišni, zadovoljni ljudi. Kada s njima pričate, oni se ne žale. Kada ih pitate o problemima, oni do kraja rečenice uvijek dođu s pozitivnim stavom i osmijehom na licu. To ne znači da im sve lako ide i da nemaju prepreka, već da ih njihova vizija vodi i da su spremni preći preko svega da uspiju. Svi oni se već osjećaju uspješnima u ovom trenutku, možda je to ključ. 

Ako nećeš učiti, završit ćeš s motikom u polju – bilo je često upozorenje roditelja u odgoju djece. Percepcija poljoprivrede kod nas je uvijek bila vezana uz veliki napor, odricanje i malo plodova tog rada. Smatrate li da se danas promijenila ta svijest?

Danas biti poljoprivrednik sigurno nije lako, na kraju krajeva, ako ćeš se pošteno baviti bilo kojim poslom nije lako. Treba zasukati rukave i dati se kompletno. Mislim da druga opcija ne postoji. Prošlo je vrijeme kada se čovjek mogao baviti samo jednim poslom. Danas moraš biti svestran, biti svjestan da uz proizvod kojega nudiš, moraš znati ponešto o ekonomiji, marketingu i nekim drugim stvarima koje se već nametnu kao bitne za uspješno poslovanje. U tom smislu vidim prednost mladih koji se žele iz grada vratiti na selo i postati poljoprivrednici. Svijest o poljoprivredi se polako mijenja, ljudi sve više žele svoj život provoditi u prirodnom okruženju. 

Danas se i hrvatska poljoprivreda digitalizira, a jako je veliki naglasak na zaštiti okoliša. Smatrate li da će to pomoći razvoju holističkog pristupa poljoprivredi?

Upotreba tehnologije sigurno pomaže i čini proizvodnju lakšom i isplativijom. Ali tehnologija ima i svoje skrivene zamke. Često se fokus s kvalitete prebaci na kvantitetu proizvoda. Hrvatska treba izbjeći tu zamku i koncentrirati se na kvalitetni ekološki proizvod. Tehnologiju treba koristiti u smjeru očuvanja zdravog tla i povećanja kvalitete proizvoda. Mislim da se ne možemo i ne smijemo natjecati na globalnom tržištu s niskim cijenama i velikim količinama. Ekološka poljoprivreda je jedina opcija. Svaki posao treba gledati dugoročno, tako i poljoprivredu. Zemlja mora ostati zdrava. Ako zagadimo zemlju pesticidima, onda smo izgubili najvažniji resurs. Upravo kroz naš serijal Dulum zemlje želimo pokazati da je ekološka proizvodnja uspješna, da nudi višu prodajnu cijenu i mogućnost da se godinama zdravo koristi taj resurs. 

Jeste li snimali i u susjednim zemljama? Kada će naše selo izgledati kao ono u Austriji?

Dulum zemlje se bavi hrvatskim pričama i tako će ostati. Kod nas ima dovoljno onih koji nas motiviraju da njihove priče snimimo i pokažemo put kojim treba ići naprijed. Hrvatsko selo će izgledati kao austrijsko onda kad se mladi ljudi ozbiljnije vrate na zemlju i usprkos svim problemima tržišta, politike, mentaliteta, snagu za uspjeh pronađu u sebi. Nikada nisam vjerovao da netko drugi može biti odgovoran za tvoj uspjeh. To je uvijek stvar osobnog razvoja, ideje, želje, zajedničkog obiteljskog poduhvata, čvrste odluke, rekao bih dišpeta ili inata da će se pod svaku cijenu uspjeti. To nikako ne znači uporno lupati glavom u zid ako ne ide, već inteligentno tražiti one niše na tržištu koje nisu popunjene i tamo graditi svoju priču.

Ljudi uvijek misle da je negdje van Hrvatske bolje i da se tamo lakše živi. Putujući po svijetu vidio sam da nigdje baš ne teče med i mlijeko. Svuda se moraju dobro oznojiti da bi živjeli od svog posla. 

Što je sljedeće u planu?

Radim kao snimatelj na različitim igranim i dokumentarnim projektima. Volim svoj posao; pričati priče kamerom za mene je pravi užitak. Posao me vodi na lijepa mjesta na kojima upoznajem zanimljive ljude. Takva iskustava me oplemenjuju i zato želim dijeliti taj osjećaj. Želja je svakako nastaviti snimati Dulum zemlje. Bila bi šteta ne ispričati još pozitivnih primjera kako se lijepo može živjeti na zemlji i od zemlje. Nadam se da će Hrvatska radio televizija biti zainteresirana za drugu sezonu. Mi konstantno tragamo za pričama o ljudima koji uzgajaju autohtone hrvatske pasmine, bave se ekološkom proizvodnjom, izvoze svoje proizvode. Zanimljive su to priče i Hrvati ih moraju vidjeti. Moraju čuti sretnu vijest; može se uspjeti u Hrvatskoj!