Boris Milošević na obljetnicu Jasenovca

'Mislim na curicu, koja se čvrsto držala majčine suknje. I nikako da shvatim tko je imao snage, da je otrgne od majke i ubije obje'

Hrvatska   |   Autor: Š.I.   |   22.04.2021 u 08:47

  Ivica Galovic/PIXSELL
Potpredsjednik Vlade i potpredsjednik SDSS-a, Šibenčanin Boris Milošević na svom je Facebook profilu odao počast žrtvama logora Jasenovac, iz kojeg je na današnji dan 1945. godine počeo proboj zatočenika.

- Htio bih vam pročitati jednu kratku priču/novelu koje se uvijek sjetim kad se spominje Jasenovac. U njoj nema noža, bodljikave žice, krvi, ali svejedno to mi je najstrašnija logorska priča o Jasenovcu. Novelu je napisao Antun Barac koji je bio zatvoren u logoru Stara Gradiška krajem 1941 – napisao je Milošević.

KROZ REŠETKE

Snijeg je veoma dubok. Zameo je sve ceste i putove. Prekinute su poštanske i autobusne veze. Pa ipak, unatoč tome, ustaše su iz Okučana dotjerale pješke, opet jednu povorku žena, s djecom. Gledamo kroz rešetke nove supatnice. Sve su to seljakinje, različito odjevene i različitih godina. Sudeći po odjeći, sve je to sirotinja. Puštaju ih u dvorište, gdje vrše različite poslove. Nastojimo, makar smo od njih daleko, razabrati njihove fizionomije, pročitati nešto iz izraza njihovih lica. Poneke od njih upamtimo. Naročito mi se upila u pamćenje neka majka s djetetom, curicom.

Curica je malena, ni za kakav još posao nije. No majka mora raditi. Kćerkica je uvijek uz nju, držeći se grčevito njezine suknje. Gacaju obadvije po snijegu: curica posrče, no drži se čvrsto majke. Mislim i po noći na njih, kao da su mi bliske i drage znanice. Čim ujutro pogledam u dvorište, tražim ih okom, da se uvjerim, jesu li još uvijek tu. I kad ih ugledam, kao da opažam nekoga od svojih, najdražih. Snijeg neprestano pada. Promet je potpuno obustavljen. U logoru je sasvim ponestalo drva. No ustaše su odlučne. Dali su posjeći stabla u vrtu kraj kaznionice. I sad, po duboku snijegu, jadne zatočene žene prenose to u kaznioničke prostorije. Nose teško, padaju u snijeg, ali se brzo dižu, uplašene od pogleda stražara.

I moje su znanice među njima. Majka nosi na leđima drva, a curica gaca kraj nje. Uzima i ona po jedan komad i nosi, samo da je ne rastave od majke. Tako je to trajalo desetak dana, a onda, jednog jutra, tih žena više nije bilo u dvorištu. Ustaše su rekle: poslane su na rad u selo. Već znamo, što to znači. A ja mislim na malu curicu, koja se tako čvrsto držala majčine suknje.

I nikako da shvatim: tko je imao toliko snage, da je otrgne od majke i ubije obje.

Kako je strahovit morao biti taj čas! A snijeg pada dalje, djevičanski čist.

Ne ponovilo se.

Podijeli:        

// PROMO

// IZ KATEGORIJE

//   FOTO GALERIJE

//   VIDEO