Piše: Vito Milovanović

Koncert je izveden u dvorani Arsena koja sama po sebi ima limitiran broj sjedala, a cijeli je koncert radi toga imao neku vrste komorne atmosfere. Uz to, Tiborova komunikacija s malobrojnom, ali dostatnom publikom koja je uključivala i prijatelje izvođača, doprinijela je da cijela izvedba bude personalnija od prosječne izvedbe Silentea u tom nekakvom pomalo mističnom izdanju. S Tiborom smo se kao publika na trenutke smijali, a preostalo vrijeme smo uživali u njegovoj glazbi.

Koncert je počeo s njim kako izvodi pjesme sa svojih albuma sam, ako ne računamo gitaru kao prijatelja, iako kako je i sam pjevač izjavio: " Nadam se da smo vam ja i moja gitara još uvijek dovoljno dobri", te je time uveo publiku u koncert. On bez problema može sam stajati na pozornici i držati koncentraciju publike na binu te njegov solo nastup je odličan uvod u njegove koncerte. Na taj način on sebe dovodi ispred publike i kroz priču kao da postaje prijatelj s njom te se gubi onaj osjećaj da je izvođač na pozornici nadmoćan u kontrastu sa svojim gledateljima.

Nakon nekoliko solo pjesama na pozornicu je izvukao iz publike našeg domaćeg šibenskog glazbenika Matu Burića te s njim izveo tri Silenteova hita, "Molim te zapiši", "Terca na tišinu" i "Lovac na čudesa". Nakon našeg Mate na pozornicu je izvukao kolege iz Silentea, brata Sanina na bas gitari i Ivušu Gojana na bubnjevima te su drugi dio koncerta izveli kao trio prozvan od milja Tribor. Njih trojica skupa su nevjerojatno dobro uštimani, čak i bez ostatka benda i znaju učiniti da ti se krv u žilama probudi.

Čak i nakon što su otišli s pozornice publika ih je vratila svojim aplauzima te su izveli još nekoliko pjesmama za kraj jedne intimne i glazbom ispunjene večeri. Moje mišljenje je, što se publike tiče, da su se u njoj našli samo oni najposvećeniji fanovi Silentea i Tibora te da su im se noć i dolazak isplatili.

Autor je učenik 3. razreda Gimnazije Antuna Vrančića.