Sofia Nappi je koreografkinja, plesačica, umjetnička direktorica i suosnivačica plesne skupine Komoco Dance Company sa sjedištem u Italiji. Ova talentirana koreografkinja iz Firence dolazi u Hrvatsku s predstavom Pupo, koja će biti izvedena 26. srpnja na tvrđavi sv. Mihovila u Šibeniku. Predstava Pupo doživjela je strelovit uspon od premijere u siječnju 2024. godine i ostvarila više gostovanja na renomiranim europskim festivalima.

- Glazba, snažna emocija povezana s mislima ili konceptom, potreba za prenošenjem poruke i prepuštanje strukturiranoj improvizaciji pokretači su mog kreativnog procesa - kaže Nappi.

Njezine prve kreacije s Komoco Dance Company osvojile su nagradu Partner Introdans na Rotterdam International Duet Choreography natjecanju 2021. te nagrade na prestižnom 35. International Choreography Competition u Hannoveru prije tri godine.

Zašto ste odabrali Pinocchia kao inspiraciju? Postoji li neka osobna priča ili iskustvo koje je utjecalo na stvaranje predstave Pupo?

Rekla bih zbog moje povezanosti s bajkom iz Collodijeve knjige. Oduvijek me istovremeno fascinirala i plašila. Prava priča o Pinocchiju nije za djecu, već je prožeta dubokim razmišljanjima o društvu u kojem živimo. Iskoristila sam predložak priče za temu svoje nove produkcije i posvetila  je 140. godišnjici objave Collodijevog  djela. Koreografski rad je inspiriran bajkom i likovima punim nijansi i boja. To je refleksija putovanja koje kao ljudi prolazimo u životu.

Koja je središnja tema ili poruka koju želite prenijeti kroz Pupo? Koje emocije ili misli želite probuditi kod publike?

Ne bi trebali očekivati samu bajku. To je nenarativni pristup bajci, zato se ne zove Pinocchio. Predložila bih publici da otvore oči i tijelo te upiju vitalnu energiju predstave Pupo. Bit ću sretna ako publika uspije povezati svoju interpretaciju, sjećanja, životna iskustva i osobno zadovoljstvo, svjedočeći tolikoj energiji na pozornici.

Kako ste razvijali koncept? Je li bilo izazovno preoblikovati originalnu priču i prenijeti svoju poruku odraslima?

Kada stvaram, ne želim previše razmišljati, ali si postavljam puno pitanja. Početna ideja nikada nije ona koju kasnije oblikujemo u procesu razrade. Za mene je iznenađenje jedna od najljepših stvari u stvaranju koreografskog djela.

Možete li nam reći kada je nastala inicijativa za osnivanjem Komoco Dance Company?

Osnovala sam KOMOCO nakon susreta s prvim suradnicima i muzama, Paolom Piancastellijem i Adrianom Popolom Rubbiom. Vratila sam se u Italiju tijekom pandemije Covida-19, nakon devet godina boravka u inozemstvu, gdje sam putovala i radila kao nezavisna koreografkinja. Pri dolasku natrag, duboka i iskrena povezanost s Adrianom i Paolom kao ljudima te snažna vizija koju smo dijelili kao umjetnici, motivirala me da stvorim zajednicu, grupu u Italiji, gdje rijetko tko pokušava stvoriti profesionalnu plesnu skupinu iz mnogobrojnih, ali razumljivih razloga.

Možete li opisati suradnju s plesačima Komoco Dance Companyja tijekom nastanka predstave Pupo? Kako ste uspjeli uravnotežiti umjetničku viziju s njihovim individualnim snagama i interpretacijama?

Individualnost plesača uvijek je prisutna u mom radu. Dolazim u studio i na sebe gledam kao na “kreativno ljepilo”. Predlažem i promatram ih kako reagiraju na moje ideje, improvizacijske zadatke i slike te s njima stvaram kreativni svemir. Postoji jasno istraživanje pokreta koje razvijamo i koje stvara slobodu u cjelokupnom radu. Mijenja se, razvija i raste s njima.

Što vas pokreće u kreativnom procesu i kako vaša iskustva oblikuju koreografiju i umjetničke izbore?

Motor mog kreativnog procesa su plesači u prostoru, mjesto u kojem stvaram i moja prethodna/sadašnja životna iskustva. To je ljudska materija. Vizualna umjetnost, priroda, sve vrste glazbe i čitanje uglavnom prate moj kreativni put.

Kao talentirana umjetnica, nedavno ste pozvani da se pridružite NDT Up&Coming Choreographers projektu, koji predstavlja blisku suradnja između NDT-a i Korzoa i da osmislite djelo manjeg koreografskog formata. Možete li nam reći više o tome? Kakav savjet biste dali koreografima i plesačima koji pokušavaju pronaći svoj umjetnički glas?

To je bilo jedno od iskustava u mojoj karijeri koje me najviše ispunilo i obogatilo. Mogla sam se osloboditi svake ambicije i jednostavno se usredotočiti na šest prekrasnih umjetnika s kojima sam bila zadužena stvoriti nešto značajno. Jednostavno smo se sastali radi toga i kroz istraživanje, mentorstvo i igru stvorili smo projekt "HARA". To je bio zajednički put s tri suradnika iz skupine KOMOCO zaduženih za kostimografiju, svjetla i koreografsko asistiranje.
A savjet za umjetnike mogao bi glasiti: Ne gubite zadovoljstvo i užitak, svaki rad je rad u procesu, to je najdragocjenija stvar koju imate. To je prilika da rastete kao osoba i kao umjetnik, kao i prilika za upoznavanje nevjerojatnih ljudi s kojima se možete povezati. Ranjivost je samopouzdanje.

Ima li nekih posebnih ideja ili suradnji na vidiku?

Sada ih ne mogu otkriti, ali dolazi mnogo lijepih nezavisnih koreografskih suradnji i nova KOMOCO produkcija 2025./2026.

Znamo da nema "prosječnog" ili "tipičnog" radnog dana u umjetnosti, ali možete li opisati kako izgleda jedan vaš uobičajeni radni dan?

Imam osobnu rutinu i male rituale kojima započinjem jutro. Zatim ulazim u studio i kreće duga sesija istraživanja pokreta i treninga, a zatim, ovisno o tijeku dana, promatram i osjećam energiju u prostoru. Taj je prostor ispunjen osjećajem sigurnosti i lakoćom (zabava i igra s plesačima je moj način za osjećati se kreativno), no u isto vrijeme provodim dublja istraživanja materije što je sastavni dio profesionalnog pristupa radu. Dani u kojima stvaramo obično su vrlo intenzivni za um i tijelo.

Jeste li ikad posjetili Šibenik ili Hrvatsku? Ako jeste, možete li istaknuti nešto što vam se posebno svidjelo? Ako niste, ima li nešto čemu se posebno veselite?

Nikada nisam bila i veselim se dolasku! Nemam očekivanja, samo jedva čekam upoznati publiku i prekrasne krajolike.

Opisujete sebe na Instagramu kao "svjetskog putnika". Iz kojih zemalja imate najljepše uspomene, koja su vas putovanja najviše oblikovala? Koju biste zemlju voljeli posjetiti?

Koristim taj izraz jer je moj život neprekidno putovanje… Rad me vodi do konstantnih putovanja i volim to. Rekla bih da su me najviše oblikovala razdoblja provedena u New Yorku, Vancouveru i Tel Avivu… Moj san je posjetiti Japan. Nadam se uskoro.

Na koje načine vjerujete da ples i umjetnost mogu utjecati na društvo i napraviti promjene?

Postoji rečenica koja mi se sviđa iz knjige "The Creative Act" Ricka Rubina: "Umjetnost ide dublje od misli. Dublje od priča o sebi. Probija unutarnje zidove i dopire do onoga što je iza." Stoga, umjetnici trebaju osjećati slobodu stvarati umjetnost radi same umjetnosti. Samo na taj način, drugi se ljudi mogu povezati s nečim univerzalnim i čistim te "čitati" i "osjećati" umjetničko djelo kroz vlastitu interpretaciju i pogled. Da, umjetnost je snaga za društvene promjene, ali mora, prije svega, biti čista i instinktivna.

Imate nekoliko zanimljivih tetovaža koje prekrasno i nosite - promatrate li i njih kao oblik umjetnosti?

Oblik umjetnosti i izražavanja, da… Svaka od njih je značajna, ali također imaju estetsku vrijednost zbog koje se osjećam kao da sam rođena s njima. One su u potpunosti dio mene. Za sada osjećam potrebu da ih imam samo na lijevoj strani tijela. Vidjet ćemo za dalje!