Kad pjevače pitam kad su počeli pjevati ili svirati, odgovor je ‘kao dijete, s dvije godine sam već pjevao’. Vaša priča je nešto drugačija, gitare ste se ozbiljno uhvatili sa 26 godina. Je li bilo teško početi karijeru relativno kasno?

Nikad nisam mislio da će mi glazba postati karijera, mislio sam da tako bježim od karijere. Cijeli život sam htio biti animator, zato imam tetovažu Mickeyja Mousea. Moj početak s glazbom je izgledao kao puno drugih početaka. Djevojka mi je slomila srce. Život kakvog sam poznavao je završio. Dao sam otkaz, napustio svoj stan i otišao iz Jeruzalema u Tel Aviv, koji je puno liberalnije mjesto. Nisam mogao biti kraj ničega što poznajem i što me podsjeća na nju. Zanimljivo je da sam danas šetao Šibenikom i uske kamene uličice su me podsjetile na Jeruzalem. Uglavnom, bio sam ‘house sitter’ ljudima koji su išli na odmor, imao sam gitaru koju nikad nisam naučio svirati, a imao sam vremena pa sam počeo učiti. To je bila 2005. godina. Naučio sam osnovne akorde i počeo pisati pjesme. U tome sam pronašao nešto tako terapeutsko. 

Ali za sebe kažete da niste glazbenik, da vam nije važan glas nego da se izrazite...

Tako je. Vidjet ćete danas na koncertu, ja ne pjevam, ja izbacujem sirove emocije. To je ono zašto koristim glazbu. Postoji tjelesna emocija kod pjevanja. Sve počinje glasom, ali stišćete svaki mišić u trbuhu, gurate zrak koji prolazi kroz glasnice i ispuštate vibracije u zrak koje pogađaju zidove, gledalište, ljude i odbijaju se nazad. To stvara emocije. To je zapravo predivno kružno postojanje. Stvarate nešto za sebe, a onda dobijete potvrdu da postojite u svemiru. Mislim da mi je to trebalo jer sam bio usamljen i bojao sam se svega beznačajnog, bojao sam se biti nevidljiv. Glazba me ispunjava i mislim da ću se prestati baviti glazbom kad se više ne budem osjećao tako. Glazba mi je zapravo alat s kojim interpretiram cijeli spektar emocija. 

Možemo li onda reći da je za vas glazba kao lijek?

Glazba je terapeutska, ali nisam siguran da je ljekovita jer to je proces. Čak nisam siguran ni da je dio pjevanja terapeutski. U proces je uključeno trganje duše i puno boli. Ako si iskren, pronađeš puno stvari koje zapravo ne želiš pronaći...

To se kod vas čuje, osjeti i vidi. Postoji puno pjevača koji su tehnički savršeni, ali slušajući ih ne osjećaš ništa. Osim što imate jedinstven vokal, kad pjevate često zvučite kao da će vam glas puknuti svakog trena. To je emocija koja pogađa ljude, ali sigurno se osjećate ogoljeno?

Hvala vam na tim riječima! Kratki odgovor je da, dugi odgovor je da se uvijek osjećam ogoljeno. To sam ja. Zato sam izabrao ovu vrstu umjetnosti. Daje mi izlaz. Nikad nisam bježao od toga, uvijek mi se sviđao voajerizam osjećaja da su mi emocije ogoljene pred publikom. Tako osjećam da sam živ. Jako volim jedan Cohenov monolog u kojemu kaže ‘nikad se ne smijemo žaliti ležerno, to se mora učiniti unutar strogih granica dostojanstva i ljepote’. Pogotovo danas u doba društvenih mreža gdje se iskrene emocije često guraju pod tepih ili se banaliziraju. 

Slažem se da su ljudi danas često isključeni iz života i žive na društvenim mrežama. Rekao bih da se boje biti sami. Vama to nije problem. Kazali ste da je najhrabrija stvar koju ste učinili što ste uzeli pauzu zbog burnouta nakon više od 10 godina intenzivne karijere. Otišli ste na sjever Italije u kuću koju ste preuredili i živjeli gotovo sami, sa životinjama i obrađivali ste masline i lozu. Zapravo ste se planirali izolirati na godinu dana, pa je počela pandemija i odužilo se.

Došao sam do stanja u kojem nisam uživao u 99 posto stvari koje radim. Zaista nisam htio tako nastaviti dalje. Bio sam i na početku krize srednjih godina jer sam znao da mi se približava 40. rođendan. Imao sam i psa od 15 godina i znao sam da mu se približava kraj. Htio sam otići sam i vidjeti što će se dogoditi. Htio sam vidjeti tko sam bez glazbe. Nisam bio u potpunosti sam jer sam baš upoznao svoju sadašnju djevojku pa smo proces prošli skupa, ali bio sam daleko od obitelji i prijatelja. Glazba mi prvih par mjeseci nije nedostajala, mislio sam da više nikad neću uzeti instrument u ruke. Ipak, odjednom sam nešto osjetio. Idem na razgovore na terapiju i nemam problema reći bilo što. Tako sam osjetio da mi nešto nedostaje. Poezija je tako moćna, ona je veliki dio čovječanstva. Jedan plus jedan nikad nije dva. Ima tako puno slojeva interpretacije svega. Iz riječi se stvori nešto apstraktno. Tako sam opet počeo ići u kućni studio i pisao sam poeziju, odnosno pjesme, ali nešto je nedostajalo. Čekao sam neku ‘mrlju krvi’ koja će dobro prikazati što osjećam, ali nije išlo. 

I ta ‘mrlja’ je bio Aristotel i njegov termin Anagnorisis, kako ste i nazvali album. To znači trenutak u kojemu čovjek spozna sebe, zar ne?

To je ono što mi je trebalo. Trenutak istine koji je promijenio tko sam. Moj Anagnorisis je bio trenutak u kojemu sam razumio da je sve što pišem različito i čudno. Rekao bih da je esencija umjetnosti uvijek laž. Kaotičnu prirodu stvari pokušavamo omotati u neku složenu strukturu. To je potrebno našem mozgu, ali priroda je kaotična, kao i emocije i ne možete ih primiriti.

Aristotel kaže da je to jedan trenutak, nisam baš siguran da je to tako. Rekao bih da je više proces.

Ironično je da ne mislim da postoji Anagnorisis u životu, možda u drami i umjetnosti, ali to ne može funkcionirati u zbilji jer zbilja nije linearni graf. Zbilja je nered. 

Nedavno ste imali koncert na Exit festivalu, koji je prilično različit od koncerata na tvrđavi sv. Mihovila. Tu možete gotovo osjetiti disanje publike. 

Tako je, u potpunosti se razlikuje. Ne volim odgovarati na takva pitanja, ali bit ću iskren. Volim kad ljudi sjede i slušaju glazbu. Da moram izabrati, izabrao bih ovu lokaciju. Super mi je bilo na Exitu, ali tamo je naglasak na zabavi. Turneju počinjemo s pjesmom Lost horse jer je singl i brzo uvuče ljude u koncert. Rekao sam svom tour manageru da bi večeras mogao početi sam na klaviru, to mi nekako ima smisla za tvrđavu. Još razmišljam o tome, ali nam da večeras želim dotaknuti ljude.