Tim povodom prenosimo recenziju njihova četvrtog albuma „Shook“ s portala RavnoDoDna koju potpisuje kritičar Zoran Stajčić.

 

Kako to obično zna bivati u grupnoj dinamici bendova, nakon trećeg albuma dolazi trenutak podvlačenja crte koji se svodi na: biti ili ne biti, ostati ili se raspasti. Grupa Algiers iz Atlante nije bila pošteđena toga, jer napravili su sve i nisu napravili ništa. Kako se uzme.

Kad su se pojavili 2015. godine s eponimnim albumom, u njih su se ulagale velike nade i gledalo ih se kao novo veliko poglavlje rocka u kojem je mnoštvo stilova bilo zamiješano angažirano, eklektično i intelektualno. Algiers su imali gospel, blues, rap, jazz, R&B, metal i spoken word, a album je došao na visoko 14. mjesto po Billboardovom Heatseekeru.

Naredni uradak „The Underside Of Power“ dospio je do 16. mjesta, a treći album „There Is No Year“ objavljen u siječnju, uskoro, pandemijske 2020. bio je nomen est omen i za tu godinu i za Algiers. Uspjeli su dobaciti tek do 85. mjesta u Njemačkoj, što se može protumačiti i time što je grupa posebno bila koncertno aktivna na Starom kontinentu, pa smo čak i mi u Hrvatskoj imali priliku pratiti klupski razvoj stvari po pitanju Algiersa.

Situacija pred „Shook“ nije bila nimalo ružičasta. Bend je bio pred raspadom pri povratku u Atlantu s turneje. Grupa je od okupljanja prošla puni krug od velike nade do povratka u underground. No taj povratak u Atlantu iz koje je sve i započelo bio je spasonosan. Franklin James Fisher i Ryan Mahan spontano su se ponovno našli, ali su izbjegavali razgovore o rastućim pritiscima i izgaranjima s turneje, već su zajedno na Youtubeu počeli kopati po alt-rapu.

„Subway Theme“ Grand Wizard Theodorea postao je idejna osnova za klicu ovog albuma, urbanih i kontrakulturnih stilova. Uranjanje u stvaranje novih beatova bio je sljedeći korak. Asimilacija svega što su dotad radili u novo inspirativno ruho bila je nova etapa. Po njihovim vlastitim riječima takav pristup potaknuo ih je da razmišljaju o pjesmama ne samo kao izvršni producenti po prvi put od njihovog debija, već i kao dirigenti svestranosti glasova. I onda su se dali u potragu za tim drugim glasovima. I našli su ih tamo gdje su i oni u međuvremenu završili, u krugu revolucionarskih suvremenika i legendi undergrounda.

Lista je svakako impresivna: Zack de la Rocha (Rage Against The Machine), Big Rube (The Dungeon Family), Billy Woods, Samuel T Herring (Future Islands), Jae Matthews (Boy Harsher), LaToya Kent (Mourning [A] BLKstar), Backxwash, Nadah El Shazly, Deforrest Brown Jr (Speaker Music), Patrick Shiroishi, Lee Bains III i Mark Cisneros (The Make-Up, Kid Congo Powers).

Impresivan je i output. Algiers su iznjedrili avangardni spoj hip-hopa, punk rocka i elektronike, ali ga nisu zaboravili ni okupati gospelom. „Shook“ nije samo jedan od „onih“ važnih albuma koji kreiraju nove zvučne krajolike, već i album kojeg se konzumira duži period i bez zasićenja, jer svako novo slušanje otvara neka nova vrata percepcije. Ovo je onaj ključni moment u kojem je jedan bend nakon neuspješnog proboja u mainstream sfere odlučio biti underground do kraja. Za pravi rock bend je ponekad to jedini ispravan izbor, jer kukati zašto je svijet takav kakav jest uglavnom nema učinka.

Taj ulazak u (dublji) underground fascinantan je već u prvom dijelu albuma u kojem Algiers kao da vode slušatelja kroz mračne i opasne dijelova grada. „Everybody Shatter“ je upravo takva do eksplozivnog i himnično odrješitog refrena. Ulazak u žešći alt-rap donosi „Irreversible Damage“, ujedno i vokalna suradnja sa Zackom de la Rochom koji za razliku od svog RATM kolege Toma Morella neće olako svakome gostovati, dok „73%“ alt-rapu daje uvrnutu bendovsku pratnju ukrštajući ga s prštavom pankerskom energijom.

Kratke vinjete „Cleanse Your Guilt Here“ i „As It Resounds“ šire raspon djelovanja na spoken word koji rastače distopijske narative otvarajući sineastične momente ovog albuma. Novi famozni udar predstavlja šestominutna „Bite Back“ koja se od potmule patnje pretvara u buntovni hip-hop poziv na borbu protiv deprimirajuće situacije. Prati je „Out Of Style Tragedy“ kao furiozni spoken word proto hip-hop koji kao da oponaša sipanje horora preko TV ekrana kroz informativne emisije.

Iskobeljavanje iz te turobne rupe Algiers uspješno obavljaju s „A Good Man“ koja kao da je sletjela iz zlatnog perioda washingtonske punk hardcore scene, kao da je duh Bad Brainsa na trenutak ušao u njih. Taman da nakon toga gospel „I Can’t Stand It“ donese potpuno pročišćenje. Novi monumentalni otkivak dolazi s „Green Iris“ u kojoj su se Franklinu Jamesu Fisheru za mikrofonom pridružio mali zbor u sastavu Robyn Fisher, Shea Curry i Sonya Belaya, a ovu pjesmu se može smatrati možda i najboljom na ovom, općenito gledano, izvrsnom albumu.

Taj drugi dio „Shooka“, uvjetno (pjesnički) kazano, otvara žensku stranu Algiersa, ili je možda bolje reći da grupa uvodi ženski rakurs. Tako u poemi „Born“ u potpunosti daju prostor LaToyi Kent, dok je u narednoj „Cold World“ naglasak na vokalnoj izvedbi Nadah El Shazly, prije nego li svojevrsni Blade Runner narativ u „The Daring Ones – Up Before the enemy“ začini približavanje finalu.

Možda najeksperimentalniji touch donosi „Something Wrong“ u kojoj je igranjem s pitch shiftom tj. snižavanjem frekvencije Franklinovog vokala, donijelo neko onostrano dub iskustvo. Smiraj donosi „An Ecophonic Soul“ otvarajući prostor i jazz utjecajima taman da nam odjavni gospel „Momentary“ poruči kako jedino trenutak možemo doživjeti u životnom bljesku između dvije tamne vječnosti kojim je omeđen taj bljesak.

Algiers su ovih dana objavili i deluxe izdanje ovog albuma koje originalnu verziju od 18 pjesma proširuje na 23 nudeći poneku alternativnu verziju i live izvedbe s koncerta u New Yorku održanog u prosincu prošle godine, što daje i dodatni uvidu u ovo kompleksno i intrigantno djelo. Ako je neuspješni mainstream prodor vodio do albuma koji Algiers okrunjuje u kraljeve undergrounda, onda je sve dosad vraški imalo smisla. Uz to, grupa je i dalje ostala vjerna klupskim prostorima, čak i onima na brdovitom Balkanu. U skopski MKC dolazi 10. listopada, u beogradski Elektropionir 11. listopada, u zagrebački Vintage Industrial Bar 16. listopada i šibenski Azimut 17. listopada.

Dobiti Algiers po ušima u ovom trenutku, svakako je najbolje klupsko glazbeno iskustvo koje možete dobiti ove godine.