Ovaj 24-godišnjak za sebe kaže da je ‘čovik koji voli svoj posao, posao koji radi s ljubavlju, poštovanjem i uvijek daje maksimum od sebe’. Maksimum je krenuo davati već u srednjoj školi gdje je s velikim uspjehom sudjelovao na brojnim natjecanjima. Za njega je posao kuhara više od posla, a da je to nešto čime se želi baviti znao je već u sedmom razredu.

- Nagrada mi znači jako puno, to je velika potvrda da se sav trud, ustrajnost i odricanje isplatilo. Najprije se dokaži samom sebi, a ostalo će doći jer kao što sam rekao prije dvije godine kad san dobio Raise the Bar stipendiju uvijek će netko prepoznati tvoj trud i rad. Najbitnije je dokazivati se samom sebi jer dokazivanjem drugima gubiš kreativnost i energiju. Iz osobnog iskustva i iskustva uspješnih ljudi koje poznajem, bilo da se radi o ugostiteljstvu ili nekom drugom zanimanju, važno je napomenuti da uspjeh nije došao preko noći. U svakom uspješnom putu uloženo je mnogo truda, rada, kako na sebi, tako i u poslu, ustrajnosti i odricanja. Moja najveća podrška je moja obitelj. Oni su uz mene od samog početka i zajedno sa mnom prošli su kroz brojne uspone i padove – kaže nam.

Prije dvije godine dobio je stipendiju Raise the bar koja mu je omogućila dodatno usavršavanje na učilištu Le Cordon Bleu u Istanbulu. Nakon povratka u Hrvatsku radio je u Zagrebu, a danas je chef kuhinje u bistrou Visiani u Šibeniku. Kad je dobio stipendiju, kazao nam je da u Hrvatskoj najviše nedostaje malih mjesta s iskrenom i kvalitetnom hranom i upravo to je priča s kojom idu u Šibeniku.

- Od samog početka preuzimanja kuhinje trudim se da hrana bude jednostavna, ali istovremeno i zanimljiva. Kuhamo s namirnicama koje su svima poznate, s povremenim dodatkom nekih zanimljivih začina. Još uvijek smo mladi i vjerujem da ima prostora za napredak. Vjerujem da idemo u pravom smjeru – smatra.

Na pitanja kakva je hrvatska gastro scena, kaže da posljednjih godina napreduje jako dobro i kvalitetno.

- Imamo jako puno kvalitetnih chefova, slastičara, vinara, pekara... Također, imamo iznimno kvalitetne proizvode i smatram da možemo biti zadovoljni. Ono što je najvažnije jest da svi ti ljudi teže boljem i višem. Nisu stali, već bez obzira na vrhunske rezultate, i dalje uče, griješe i razvijaju se u vrhunskom smjeru. Šibenska gastro scena također je iznimno dobra! Imamo restoran s Michelinovom zvjezdicom, dvije marende u srcu starog grada, restoran s internacionalnom hranom, a također imamo toliko kvalitetnih vinara i barova da ne bih ni krenuo nabrajati. Jedino što mi je žao je što više nemamo craft pekaru koja je upotpunjavala cijelu gastro ponudu u Šibeniku – smatra.

Za njega je posao kuhara više od posla, a da je to nešto čime se želi baviti znao je već u sedmom razredu. Na njegov profesionalni razvoj utjecali su kako chefovi s kojima je radio, tako i mjesta na kojima je radio.

- Svi chefovi, gastro kongresi, putovanja i mjesta na kojima sam radio utjecali su i oblikovali me u osobu koja sam danas. Osoba koja želi učiti i napredovati uvijek će pronaći način kako unaprijediti svoj razvoj, bilo to razgovorom s iskusnijim chefom ili posjetom restoranu. Ono što je najvažnije je volja i želja, jer bez toga čak ni najiskusniji ne mogu utjecati na vaš razvoj – iskreno će.

Kao u svakom poslu, tako je i u ovom bitno da si kolege vjeruju i zajedno grade ono što su zamislili. Bez dobrog tima nema ni dobrog restorana.

- Sa mnom u kuhinji radi Petar Vunić, kolega još iz školskih dana. U neku ruku nismo se ni vidjeli toliko od srednje škole, ali kad sam mu iznio svoj plan, nije bilo nesporazuma. Samo je pitao: 'Kad krećemo?'. I to je ono što je bitno u svakom poslu, a tako i u ovom - da kao kolege vjerujemo jedni u druge i da zajedničkim snagama gradimo zamišljeno. Za mene je tim ujedno i restoran, bez obzira koliko hrana bila dobra i koliko restoran bio uređen. Bez usklađenog tima nema uspjeha. Ono što želim reći je da tim nije samo onaj u kuhinji, tu je i servis koji igra jednako važnu ulogu u zadovoljstvu gosta. Ne vrijedi meni skuhati savršeno jelo ako ga nema tko prezentirati gostu i prenijeti moju viziju zašto je baš 'to' na tanjuru. Tim je restoran – smatra Grgo.

U restoranu koriste namirnice tipične za ovaj kraj, ali ne smatra da je to povratak tradiciji.

- Korištenjem ovih namirnica ne smatram da se vraćamo tradiciji, već smatram da smo to mi. To su namirnice koje su odgajale naše pretke, i ja samo želim pretvoriti te namirnice u nešto ukusnije i zanimljivije. Smatram da često izbjegavamo svoje korijene i trudimo se biti nešto što nismo. To se odnosi i na hranu, nismo odgojeni na odležanim steakovima, zubatcima, sushiju, tartarima i carpacciu. Ne osuđujem tu ponudu, samo nije nešto što me veseli, i ne smatram da to predstavlja Dalmaciju – kratko će i jasno.

Zanimljivo je i da u objavama na društvenim mrežama ne idu sa superlativima u pozitivnom smislu, već će često napisati ispod objave 'najgore od…'. Kako ljudi reagiraju na taj drugačiji pristup, pitamo ga.

- Iskreno, ne znam, ali kako god reagirali, to je ono što jesmo. U današnjem svijetu gdje se čini da je sve najbolje, mi želimo predstaviti ono najgore. No, sudeći po komentarima o hrani, ono najgore i nije tako loše – kaže nam mladi chef.

Turistička sezona je završila i dok veliki broj restorana na obali zimi stavi 'ključ u bravu', to nije slučaj s njima. U kuhinji uvode jesenski meni, a pitali smo ga i je li teže zadovoljiti strance koji se možda prvi put susreću s ovakvim jelima ili domaće ljude koje će neko jelo možda podsjetiti na spizu kakvu im je baba kuhala pa će krenuti usporedbe.

- Da, sezona je završila. Naravno, kalendarski je već u punom jeku jesen. U kuhinji također uvodimo jesenski meni, trudimo se da što prije izađe na stol pred goste. Bit će tu buče i kupusa. Ne bih želio puno govoriti, ali iskreno vjerujem da će biti bolji od prošlog i lošiji od idućeg menija. S obzirom na trenutno stanje, planiramo raditi tijekom cijele zime, iako me je pandemija naučila da ne radim planove duže od jednog dana. Na kraju, na ovo pitanje mogu dati brzi i kratak odgovor: Teže je zadovoljiti ukus domaćeg gosta – kaže za kraj.