- Provodi se hlađenje, smrzavanje, koncentriranje, konzerviranje biološkim putem gdje su autohtoni mikroorganizmi prisutni u hrani što nazivamo fermentacija, konzerviranje prirodnim konzervansima kao što su ocat ili ulje, zatim ionizirajuće zračenje, te konzerviranje kemijskim konzervansima. Također, imamo dimljenje, sušenje, salamurenje, soljenje, pečenje i kuhanje. Poznato je sušenje kao metoda konzerviranja, kojim se iz mesa uklanja voda i smanjuje aktivnost vode, odnosno količina vode u proizvodu dostupna za kemijske reakcije. U novije vrijeme, u pretežno razvijenim zemljama, koriste se metode netoplinske obrade namirnica i gotove hrane. Te metode su hladna pasterizacija odnosno paskalizacija ili primjena visokih tlakova u obradi, nadalje primjena pulsirajućeg svjetla, hladne plazme odnosno čišćenje površina te plazmom aktivirana voda, pulsirajućeg električnog polja, ultrazvuka visoke snage i druge - nabraja prof. dr. sc. Anet Režek Jambrak sa Prehrambeno biotehnološkog fakulteta u Zagrebu, piše 24sata.

Ističe kako je konzerviranje postupak kojim uništavamo mikroorganizme ili stvaramo nepovoljne uvjete za rast i razvoj mikroorganizama prisutnih u osnovnim sirovinama ili hrani. Pritom je hrana iz konzerve danas široko dostupna i ima veći rok trajnosti od nekih drugih oblika konzerviranja namirnica.

- Svrha je osiguravanje zdravstveno ispravnog proizvoda i produljenje trajnosti proizvoda. Najčešće metode koje se koriste od davnina, da bi se spriječila kontaminacija namirnica koje ulaze u limenku, su toplinske obrade namirnica, kao što su pasterizacija odnosno tretman oko 80 stupnjeva Celzijevih i sterilizacija, odnosno tretman oko 120 stupnjeva Celzijevih. Bakterija koja je glavni krivac za postupak konzerviranja je Clostridium botulinum, a koja može preživjeti pasterizaciju pa se zato preporučuje sterilizacija - kazala je prof. Režek Jambrak.

Nutricionistica Olja Martinić ističe da pojedini postupci konzerviranja ipak mogu utjecati na nutritivnu vrijednost hrane.

- Ovisno koji oblik konzerviranja se primjenjuje i je li riječ o konzerviranju u metalnoj, staklenoj ili drugoj ambalaži, sušenje, usoljavanje ili kiseljenje, mijenjaju se nutritivne karakteristike u odnosu na istu tu namirnicu u svježem obliku. Tehnolozi nastoje  postići dva cilja, a to je maksimalno produžiti vrijeme u kojem je namirnica zdravstveno ispravna i maksimalno očuvati nutritivne parametre u odnosu na svježu namirnicu. Zato primjenjuju tehnološke metode koje baš za određeni proizvod mogu zadovoljiti spomenute ciljeve. Namirnice i jela se često pasteriziraju ili pak blanširaju, a često i kuhaju kako bi bila stabilna, a ti procesi pripreme utječu na nutritivne gubitke - pojašnjava Olja Martinić dodajući kako postoji niz makro i mikro nutrijenata nestabilnih na visokim temperaturama ili su pak foto senzibilni pa se pakiraju u tamnim staklenkama ili nekim drugim oblicima ambalaže koji štite od svjetla.

Cijeli članak pročitajte ovdje.