Svjetska i europska prvakinja u kickboxingu

Šibenčanka Nives Radić: ‘Iako sam prva na svijetu, moram tražiti godišnji da odem na natjecanje’

Borilački sportovi   |   Autor: ŠibenikIN   |   11.12.2021 u 17:06

  Barbara Antica/ ŠibenikIN
Nives Radić višestruka je svjetska i europska prvakinja u kickboxingu, ali medalje joj ne donose financijsku korist pa je stalno zaposlena i brine se o 10-godišnjoj kćeri. Njena priča o životu u borilačkom svijetu iznimno nadahnjuje. Fotografkinja ŠibenikIN-a Barbara Antica provela je jutro sa svjetskom prvakinjom koja je sa zadovoljstvom pozirala ispred šibenske katedrale. Priča o Nives Radić objavljena je u Nacionalu.

“Zašto ljudi vole borbe, ne kužim? Je li borba ona primitivna, pretpovijesna stvar, iskonska potreba za tučnjavom koju čovjek nikada neće iščupati iz sebe ili o čemu se tu radi?” Držim tekicu u ruci, iz dvorane dopiru zvukovi treninga. S druge strane vrata dvadesetak mladih ljudi trenira na tatamiju, bam-bam, bam-bam, uzvici prate udarce; tako svjesno izbacuju dah iz pluća.

“Ne znam”, nevelikim prostorom ushodao se Damir Lambaša, megatrofejni trener šibenskog kickboxing kluba Dalmatino. Po zidovima predsoblja selotejpom zalijepljeni novinski članci, s fotografija smiješe se Nives Radić, Snježana Prgomet i Karmela Makelja, klupske kolegice i prijateljice, tri zlatne članice Dalmatina, sve aktualne prvakinje Hrvatske u svojim kategorijama, ujedno članice reprezentacije.

“Možda je ovako bilo”, nastavlja Lambaša uz blagi cerek, “dva prva čovjeka koja su se srela, sigurno nisu rekli ‘ajmo baciti na balun’, nego su se pošteno potukli. Taj prirodni poriv kasnije se razvio u sport s nizom disciplina”.

Šibenski kickboxing klub Dalmatino prije 22 godine osnovali su Zoran Huljev i Branimir Lambaša; Damir Lambaša bio je natjecatelj. Od tada, preko 600 registriranih članova prošlo je kroz klub koji je iznjedrio više od 50 boraca, piše Nacional.hr

„Tatami podloga nije ni postojala, trenirali smo na parketu, ljudi su klizili, ubijali se“, prisjeća se Damir. Danas treniraju na prvom katu kuće, u prostoru koji je nekad bio salon namještaja, a koji im je besplatno ustupio klupski kolega. Godinama su, navodi Lambaša, radili u Gimnaziji, sat najma bio je 40, pa 80, pa 160 kuna, pa su na koncu rekli zbogom i službeno preselili u dvoranu za borilačke sportove u šibenskoj Crnici. Novi prostor, međutim, više im odgovara zbog slobodnih termina. Snašli bi se, ako treba trenirali bi u mojoj garaži, dobaci mi Lambaša, očito naviknut na gerila uvjete. Po struci je diplomirani ekonomist, vodi financije u gradskom komunalcu. “To je posao koji radim, ovo je posao koji volim”, napomenut će usput. Damir Lambaša više od dva desetljeća trenira kickboxing ekipu, neprestano stvarajući hrvatske, europske i svjetske prvake. Njegove cure ‘razbijaju’ respektabilne svjetske protivnice s brojnim medaljama. Nives Radić, 37-godišnja senzacionalna šibenska sportašica, pet puta je svjetska i osam puta europska prvakinja u kickboxingu. Nedavno je sa Svjetskog prvenstva u Italiji donijela zlato i obranila naslov.

Nives je počela trenirati sa 16 godina, sada se, evo, natječe punih 20 godina. Pokriva sve discipline kickboxinga. Više voli ring od tatami borilišta, pri čemu su joj poseban izazov low kick, full contact i K-1, tvrde opcije u kojima je dozvoljen nokaut.

Definicija kaže da je kickboxing nastao na osnovama boksa, karatea, taekwondoa, kung fua, kao zapadnjački odgovor istočnjačkim borilačkim vještinama. Nastao je 70-tih, Mike Anderson ga je stavio u pravne okvire, napomenut će Lambaša. Na treningu te večeri, Nives radi u paru s kolegicom Snježanom. Bam, idu udarci prednjom rukom i nogom, borbeni gard, low kick, Nives ima sve kondicijske karakteristike elitnih kickboksačica. Padaju direkti i krošei, ručne tehnike su iz boksa, nožne iz tajlandskog boksa ili taekwondoa, pojašnjavaju. Važna je izvedba, tehnika, brzina. “Osim što dobiješ šaku u glavu, možeš dobiti i nogu u glavu. Eto koliko je kickboxing finiji od boksa”, ležerno će trener.

Tijekom karijere Nives Radić borila se u svim težinskim kategorijama i disciplinama, prošla je ženski klasični boks, savate – francuski boks, ITF taekwondo, MMA (Mixed Martial Arts) i kickboxing.

Tijekom dva desetljeća mijenjala su se pravila. “Ovaj sport je kao videoigrica. Skupljaš bodove. Šaka u glavu, jedan bod. Noga u glavu, jedan bod”, kaže mi Nives kasnije na kavi. Ranije su neki udarci bili drukčije bodovani, što je doprinosilo atrakciji borbe. Udarci iz rotacije, recimo, nosili su više bodova i borbe su bile atraktivnije. Odnedavno sve je jednako, pa gledaš da se manje potrošiš. Jer opališ zadnji kružni iz okreta i ode snaga, a isti je bod, pojašnjava Nives, vrlo jednostavno, za portal Nacional.hr.  .

Borbe imaju tri dijela po dvije minute. Između svake runde je minuta odmora, ukupno osam minuta. Koriste se sve ručne (boksačke) tehnike i sve nožne (taekwondo) tehnike. Treninzi su teški, krv, znoj i suze. Žešći je kontakt na treningu, tamo se zaista ne štede. U borbi su kalkulacije. Na treningu radiš ful gas, dok ne padneš u nesvijest, u borbi odmjeravaš, govori Nives. Ženske sportske borbe kroz povijest bile su prilično kontroverzne, kao, uostalom, mnogi sportovi i poslovi koji su pripadali samo muškarcima. Dugo su ženske borbe tretirane kao sporedne, s manje pažnje i manje novca u pozadini. Nema tomu ni tri desetljeća da su zaživjele profesionalne ženske lige i zadobile ravnopravnu pozornost nacionalnih saveza i medija. “Ženama je još uvijek teže. Na nedavnom prvenstvu u Italiji, Čehinja je, primjerice, na postolje došla s bebom”, podsjeća Nives.

Ovo je i mentalno teška igra. U borbi, Nives analizira protivnicu. Cilj je skupiti što više bodova ili spucati klasični nokaut. Tijekom karijere borila se u svim težinskim kategorijama i disciplinama, prošla je ženski klasični boks, savate francuski boks, ITF taekwondo, MMA (Mixed Martial Arts) i kickboxing.

Kao juniorka i seniorka, imala je i deset borbi dnevno. Državna prvenstva ili međunarodni kupovi imaju i do četiri borbe u danu, na svjetskom prvenstvu ipak će ići na samo jednu borbu dnevno.

Prije natjecanja obuzme je treptava tjeskoba koja se pretoči u veliku tremu. “Bojim se sebe, trenutka nemoći. Ne bojim se poraza, bojim se da neću moći dati svoj maksimum. Klecaju mi koljena, bude mi loše”, opisuje Nives. Kada igrač prelazi iz juniora u seniore, može se boriti u svim kategorijama. Te je godine, 2003., svaki vikend imala natjecanje i to je bila jedina godina kada se, zbog gustog rasporeda, nije stigla bojati. Trenuci prije početka borbe najgori su, razdiru je sumnje, pokušava se opustiti igrajući pasijans karte na mobitelu. Ako riješi zamršenu zagonetku Spider solitaire, pobijedit će. Eto vam predrasude, nasmijala se. Čim uđe u ring, sve zaboravi.

“Moja kći Tonka trenira plivanje. U jednom trenutku pao joj je elan, kažem joj ‘što bih dala da ta mirno pliva pored mene, mene moja suparnica hoće istući’”, prasnula je Nives u smijeh. U svjetskom vrhu svi su dobri. Teške su to borbe. Kod pada energije, treba se glavom čupati van. Adrenalin iscrpljuje fizički i psihički, nabije li protivnik svoj tempo, u problemu si, kaže Nives. Borac postaje krpa, tada je mentalni dio ključan. Slušaj svoj kut! To je ono presudno što borkinju ili borca čini sjajnim, kažu – više od srca, više od snage i tehnike. Kikboksač koji sluša svoj kut, pobjeđuje. To je formula u kojoj je trener ključan, kao i sportaš u ringu, ta komunikacija dvosmjerna je ulica. Svaki trener mora se nositi s up-and-down energijama svojih sportaša. Nives se znalo dogoditi da ne sluša kut. Trener daje upute, ali ona ne čuje. Kad kiksa, ne čuje ništa, kreće se bez veze, situacija postaje sve stresnija. Trener viče, vraća je, ustreba li, ide buđenje uz dva-tri šamara.

“Sjećam se Svjetskog prvenstva u Sarajevu prije dvije godine, treća runda, gubim se, trener vidi da sam zaspala. Daje mi vodu, vikne ‘ne prepuštaj se’ i mahne ručnikom. Probudio me”.

U borbi, čovjek u potpunosti osjeća prvih nekoliko udaraca, nakon toga mozak oslobađa endorfin, svojevrsni prirodni anestetik. Tu je i zaštitna oprema, gume za zube, kaciga, štitnici za prsa, potkoljenice, genitalije i boksačke rukavice. Prevelika bol, ipak, ne smije se ignorirati.

Nokaut još nije doživjela. Osjeti li da joj zuji u glavi, na vrijeme digne ruku dok je još svjesna svega. Inače, centralni sudac u ringu broji do osam, za nastavak, borac mora dići ruke u osnovni položaj. Procjeni li da se ovaj gubi, sudac može zaustaviti borbu. Isto tako i trener donosi odluku. Namiriše li nokaut, u kut baca bijeli ručnik, da borac bespotrebno ne dobiva batine. “Ako trener ‘obisi šugaman’ gotova je borba. U protivnom, dobivaš udarce, a to nije poanta”, tumači Nives koja još nije umorna od pobjeđivanja. Na udarce je navikla. Tijela su im istrenirana, bol doživljavaju drugačije i nije im šok, ali nepotrebne batine nemaju smisla.

Nives za sebe kaže da je počela dosta kasno, sa 16 godina, danas djeca kreću sa šest godina. Nožne tehnike dobro su joj išle, ima prirodnu snagu i brzinu, ali na ručnim tehnikama morala je raditi. “Uložiš trud i vidiš napredak, kad već misliš da je to nemoguće. I to mi se sviđa. Gradi te kao osobu, dođeš do maksimuma koji moraš prijeći, treniraš kao vojnik, pet dana u tjednu”.

U počecima, pola godine trebalo joj je za prvo natjecanje. Nije bila spremna. Nekome trebaju dvije godine, netko se ne spremi nikada. Ako se ne mogu nositi s time, ostanu dobri rekreativci. Nives nisu zaustavile ni dvije operacije meniska, bila je to, kaže, toaleta koljena, mala pauza od šest tjedana i natrag u ring. Okej, dogodi se pokoji šav iznad oka, pukne koža u sudaru glava, u klinču. Kupiš one trakice u ljekarni da stisnu ranu i sve riješeno, odmahuje rukom. Ponekad treba sašiti usnu. Jednom sparing partner nije dovoljno odrezao nokte pa joj je rasparao usne.

„Inače imam dovoljno snage, moj udarac nanosi štetu. Brza sam i pokretna, to mi je velika prednost. Ali kada ti protivnica ima dva metra i sto kila mišića, što onda? Ona malo ispruži nogu, ti letiš!“ Tada ide na nadmudrivanje, govori usredotočeno i pomalo samozatajno.

Za ovako vrhunske rezultate potrebna je struktura svakodnevice koju Nives s lakoćom održava. Obitelj je prihvatila njezine borbe. Davno, u samim počecima, malo su bili u čudu, kao, što će ti takav sport.

“Ljudi znaju odustati, ja sam se uspjela organizirati. Moja sestra je, recimo, nesportašica, ja sam sportašica. U šali znamo reći da ja treniram za dvoje, a ona izlazi za dvoje”.

Veliku pauzu nije imala, čak ni kad je rodila. Ja ne znam da se ijedna žena u svijetu bori duže od nje, komentirao je njezin trener. Brzo se vratila. Dok je bila na rodiljnom, borbe su joj jako falile. Zaželjela se. Za povratak, prošla je posebne pripreme. Nije izgubila ni na brzini, ni na snazi. Glava je najvažnija. Kada ne kickboksa, Nives ima otvoreno lice vedrog pogleda, u ringu crte lica postaju, čvršće, izražajnije. Osim kickboxinga, vodi rekreacijsku skupinu šibenskih žena i vlastiti taekwondo klub. Diplomirana je ekonomistica, mora i na posao. Višestruke titule, naime, nisu joj donijele neki izdašniji novac. Prvo mjesto osigurava sportsku stipendiju kojom pokrije opremu i osnovne troškove natjecanja i puta, taman da si na pozitivnoj nuli, kaže Nives. Od sportskih rezultata ne može živjeti.

“Cure iz drugih država koje izgube od mene, imaju bogatije uvjete i nagrade. Ruskinje, primjerice, izbornik povuče tri mjeseca na Ural, na pripreme. One kao sportašice nemaju drugih radnih obaveza, financira ih država. A ja radim puno radno vrijeme u Javnoj ustanovi Športski objekti Šibenik. Iako sam prva na svijetu, moram tražiti godišnji odmor da odem na europsko ili svjetsko natjecanje. I na kraju ih sve pobijedim”, iznosi Nives. Iako je tretman borilačkih sportova bitno napredovao, još je tu rasklimanih okolnosti, degradirani su, smatra, jer nisu olimpijski sport.

“Voljela bih da netko, tko trenira kickboxing, bude samo hrvatski, europski ili svjetski prvak, a ne vrhunski sportaš koji mora tražiti godišnji da obrani boje svoje države na svjetskoj sceni. Evo, Snježana je vatrogaskinja, Karmela studentica s popratnim poslovima. Moramo raditi kao civili da bismo mogle biti reprezentativke, eto ironije”.

Nives je počela trenirati sa 16 godina, natječe se punih 20 godina. FOTO: Barbara Antica/ŠibenikIN

Zlatna cura Šibenika još nije potrošila sve planove i snove. Korona joj, kaže, ne ide na ruku, na raspolaganju ima još samo četiri godine, igra se do četrdesete, a onda nastupa veteranska dob. Agilna je na treningu, u paru sa Snježanom. “Ako nepravilno zatvorite, puca kost ko luda, pogledajte na Jubitou i vidjet ćete more takvih prijeloma. Ajmo, ruke usko, što brže, idemo, rad”, viče u večernjim satima Damir Lambaša. Trener određuje tko je za borbe. Na njemu je odgovornost vođenja djece. Djeca u ovu priču ulaze suviše emotivno, pa plaču zbog svega ili shvate samo kao zabavu, pojašnjava. Nijedna od spomenutih krajnosti nije dobra. “Ovo je najljepši sport, jer mater i ćaća ne guraju dite u prvu momčad”, dobacuje kroz smijeh. “Zato je ovaj sport pošten i častan. Još me bojažljivo pitaju, ‘jeste li sigurni da je moj mali spreman’? Nitko neće reći ‘poguraj maloga’, ne želi da mu dite nalemaju”.

Kaže se, inače, za ovo moraš u sebi imati nekakvu borbu, nešto za prevladati. Što je ljude odredilo za borbe?

“Evo, moji ćaća i mater ne mogu ovaj sport vidjeti ni nacrtan. Njima je to neki freak show. Oni hippyji iz ranih sedamdesetih, iz vremena ‘peacea’ i ‘flower powera’, nenasilnih stavova i cvjetnih sanjarenja, a ovamo brat, ja i žena – svi završimo u borilačkim sportovima. Mater i ćaća u totalnom šoku. Jesam li ponosan na svoje cure? Maa, samo mi živce dižu”, procijedio je s velikim emocijama.

Podijeli:        

// PROMO


// IZ KATEGORIJE

//   FOTO GALERIJE

//   VIDEO