U POPISU ŠIBENSKIH ŽUPA IZ 15. STOLJEĆA PRVIĆA NEMA

Sva naselja koja su postojala tijekom srednjeg vijeka, na prostoru pod kontrolom šibenske komune, nalaze se u popisu koji je u sastavljen sredinom 15. stoljeća u šibenskom Kaptolu. Na popisu se nalazi 78 naselja, bez šibenskih gradskih župa. Popis je služio za dokazivanje prava šibenskog Kaptola na ubiranje crkvene desetine. Tu su poznate župe kao što su Pokrovnik, Grebaštica, Konjevrate, Danilo Biranj, Donje Polje, Žitnić, Srima, Raslina, Murter, ali i neke manje poznate s naseljima koja su nestala u mletačko-osmanskim ratovima: Mitlo, Košević, Orišje.

Na popisu nema Vodica, Zatona i Prvića, što znači da u vrijeme sastavljanja popisa šibenski svećenici na tim mjestima nisu ubirali crkvenu desetinu jer nije bilo naselja. Inače bi ih uključili u neku od postojećih župa.

Osim toga, na drugoj po starosti povijesnoj karti šibenskoj teritorija, karti Matea Pagana iz oko 1530. godine nema traga naseljima na šibenskim otocima. Na karti se na primjer vidi da je Tribunj u to vrijeme već ozbiljno naselje.

Prvić se kao otok prvi put u povijesti spominje u povelji hrvatsko-ugarskog kralja Karla I., kojom se potvrđuju povlastice koje su Šibeniku dali njegovi prethodnici. U toj povelji, Prvić kao otok naveden je prilikom opisa zapadnih i južnih granica šibenskog komunalnog teritorija.

PRIČE O BENEDIKTINCIMA NA PRVIĆU NAJVJEROJATNIJE NETOČNE

Najvažnija građevina na otoku Prviću je samostan sv. Marije od Milosti u Prvić Luci. Osnovan je 1. lipnja 1463. godine kao samostan franjevaca trećoredaca. U povelji o osnivanju piše da je samostan utemeljen na mjestu koje je 'neplodno i kamenito i neprikladno za bilo kakvu upotrebu'. To je najvažnije što znamo o počecima i lokaciji samostana sv. Marije od Milosti.

Međutim, neki šibenski lokalni povjesničari, bez ikakvih dodatnih argumenata, samo na temelju povijesnog dokumenta iz 1267. godine, pokušavali su dokazati da je tom samostanu prethodio benediktinski samostan sv. Marije. Radi se o dokumentu u kojem se opisuje kako je splitski nadbiskup Ivana kaznio neke šibenske svećenike, među njima i opata benediktinskog samostana sv. Nikole i samostana sv. Marije na otoku, jer ne žive po pravilima Svetog Benedikta. Oba opata (nadstojnika samostana) optužena su da su jeli meso i živjeli u samostanima bez redovnika. Očekivano, osuđeni su da neko vrijeme žive na kruhu i vodi. Za jedan spomenuti šibenski benediktinski samostan znamo gdje se nalazio - benediktinski samostan sv. Nikole postojao u Šibenskom kanalu, na mjestu gdje je danas Tvrđava sv. Nikole, a imao je i svoju crkvu (današnja crkva sv. Barbare) i posjede u Šibeniku u blizini katedrale. Lokaciju drugog šibenskog benediktinskog samostana sv. Marije na otoku nismo otkrili, a kako sad stvari stoje niti nećemo tako skoro. Franjevački samostan na otoku Prviću osnovan je 1463. godine na mjestu slobodnom od građevina i plodnog zemljišta, pa on sasvim sigurno nije taj benediktinski samostan sv. Marije na otoku koji tražimo.

PRVIĆ POSTAJE ŽUPOM TEK 1602. GODINE

Prva župa na otoku Prviću utemeljena je tek 1602. godine. Sjedište župe bilo je u samostanu sv. Marije od Milosti u Prvić Luci. Župi su tada pripadala oba naselja na otoku - Luka i Šepurine. Tek 1859. godine Šepurine postaju zasebna župa. Uspostavom prve župe na otoku Prviću donekle je priznato stvarno stanje broja stanovnika i njihovih potreba za dušebrižnikom. Prema apostolskoj vizitaciji 1603. godine, samo u Prvić Luci živi 150 stanovnika u 16 kuća. Tek treba istražiti kako je točno nastalo drugo naselje na otoku - Prvić Šepurine. Je li to u početku bilo naselje izbjeglica pred Osmanlijama iz Srime gdje (ali ne samo tu) postoje Šepurinska prezimena, ili su Šepurine nastale naseljavanjem viška stanovnika iz Prvić Luke. Šepurine su bile dovoljno jake da su stanovnici, svega dvadesetak godina nakon što je Luka postala župom, sagradili svoju prvu crkvu Našašća sv. Križa i sv. Jelene.

Povijesna istraživanja kretanja stanovništva, prestajanja postojanja i nastajanje pojedinih naselja izuzetno su složena. Ona uključuju poznavanje povijesti, kulture, ali i starih dijalekata pojedinih sredina. Znanstvenika koji se tim oblikom baštine kod nas bave ima manje od prstiju na jednoj ruci.

A u nedostatku pravih podataka, cvjetaju povijesne bajke lokalnih amatera, ili stručnjaka za sve.