Pročitajte treći ulomak novog romana Emira Imamovića Pirkea, bosanskohercegovačkog pisca sa šibenskom adresom - ŠibenikIN - News portalŠibenikIN - najčitaniji portal Šibensko-kninske županije

Knjige  •   OBJAVA: 18.03.2018, 09:47h   •    

EKSKLUZIVNO: 'Terorist' šibenskog zeta

Pročitajte treći ulomak novog romana Emira Imamovića Pirkea, bosanskohercegovačkog pisca sa šibenskom adresom


  Arhiva/ŠibenikIN Pročitajte treći ulomak novog romana Emira Imamovića Pirkea, bosanskohercegovačkog pisca sa šibenskom adresom
PIŠE Šibenik IN
OBJAVA 18.03.2018, 09:47h

Emir Imamović Pirke, bosansko-hercegovački novinar sa šibenskom adresom, šibenski zet i osnivač Festivala alternative i ljevice Šibenik, uskoro u nakladi VBZ-a objavljuje svoji peti roman kojeg je nazvao 'Terorist', a koji prati put jednog borca iz BiH od HOS-a do vojnika Islamske države te novinara koji istražuje njegov slučaj. ŠibenikIN ekskluzivno prvi objavljuje ulomke Pirkeovog romana, kojeg urednik Krunoslav Lokotar predstavlja kao djelo 'fikcijskog žurnalizma' nastalog na zasadama novog žurnalizma, hibridnog žanra koji obuhvaća više i prodire dublje, jer uzima najpogodnije od književnosti i novinarstva za rudarski posao prodiranja u svijet i svijest ISIL-ovca i ubojice.

U nastavku pročitajte treći i zadnji ulomak romana koliko smo ih uz dozvolu autora objavili na ŠibenikIN-u. Prvi ulomak pročitajte ovdje, a drugi ovdje.

Jedna boja: sivo

Da je moj novi pasoš gotov, javila mi je sekretarica ministra sigurnosti i odmah rekla kako trebam doći kod njega. Nisam stigao upitati gdje ću podići putnu ispravu. Pozdravila me i prekinula vezu nakon što je kazala da me gospodin Luković čeka sutra u devet. Zakasnio sam deset minuta i omogućio joj da uživa u autoritetu čuvarice ministrovog mira.

„Trebali ste biti u devet“, rekla je, malo nakrivila glavu i pogledala me kao učenika koji nije došao na vrijeme na nastavu.

„Trebao jesam, ali stigao nisam“, poželio sam odgovoriti, pa upitati: „Da nije pasoš izgubio strpljenje?“

Promrmljao sam nešto o čekanju taksija i gužvi na cesti. Razgovor o vezi prometnih problema i kiše u zemlji u kojoj je prosječan broj ljetnih dana šezdeset osam, a onih sa snijegom sto sedamdeset, što, dakle, znači da kišnih može biti sto dvadeset sedam, i to samo ako je ljeto sušno, a nije nikada, nastavio sam sa ministrom. Nadmetali smo se u čuđenju nad činjenicom da svaki jači pljusak podrazumijeva saobraćajni kolaps. Jedan je, nije važno ko, rekao da se vozači ponašaju kao da su iz pustinjskih krajeva, drugi da bi razumio problem kada ne bismo imali i snijeg svake godine, pa je onda prvi pričao o tome da ima previše automobila, a drugi o javnom prevozu kojeg se sve manje koristi.

„Gotovo ti je ovo“, rekao je ministar i pokazao rukom prema mom pasošu na svom radnom stolu.

Stavio ga je na sam kraj, pored fotografije s direktorom CIA-e Johnom Brennanom i pločice sa znakom da je i tu, kao i u svim drugim javnim ustanovama, uredima i institucijama, zabranjeno pušenje. Kimnuo sam glavom, očekujući da mi ga doda. Iz ladice je izvadio pepeljaru, kutiju Marlbora i upaljač. Rekao mi je da smijem zapaliti i pitao hoću li nešto popiti.

„Samo nemoj kafu. Nešto nam je aparat pokvaren pa ne liči ninašta“, kazao je.

„Onda ništa“, rekao sam.

„Nego“, započeo je rečenicu naginjući se znakovito prema meni, „nisam znao da ti poznaješ onog stručnjaka, Kasumovića?“

„Nisam ni ja dok ga nisam vidio“, odgovorio sam mu.

„Mislim, znam ja šta ti o njima misliš i to. Sve sam pratio, čito... Al imamo problem koji možda i nije problem. Znaš, kad su takve situacije, procedura je da se pritvorenik pita koga ima, treba li nekoga obavijestiti u nekim situacijama i to. Vidiš, on je reko da se obavijesti tebe“, izrekao je ministar.

„Što mene?!“, upitao sam začuđeno.

„Hajde znaj... Idi, brate, pa ga pitaj“, odgovorio je ministar.

Objasnio sam mu da ne mogu jer moram pisati tekst, zatim priznao da spadam među one novinare koji nemaju vozačku dozvolu i da, inače, stvarno nemam pojma zašto me Mirza pomenuo: mi se, bez obzira na to koliko smo godina prolazili jedan pored drugoga, nismo redovito niti pozdravljali.

„Možda to može pomoći nama“, rekao mi je zavaljujući se u kožnu stolicu i pogledavajući ka mom pasošu.

Viktor Ivančić, suosnivač splitskog satiričkog tjednika Feral Tribune, u jednom je intervjuu rekao kako novinar ne smije s političarem stati niti ispod kišobrana, jer time automatski mijenja svoj odnos prema njemu i smanjuje odmak neophodan za kritiku neopterećenu osobnim odnosima. Ja sam, očito je, stao. Dogovorili smo se da ću Mirzu posjetiti sutra, da će me ministar najaviti Pritvorskoj jedinici Tužiteljstva BiH, kako se službeno sada zove bivša austrougarska, pa jugoslavenska kasarna, pretvorena u prolazni zatvor iz kojeg se, najčešće, ide na kazne od pet godina i više.

„Mogu ti ja poslati auto. Da ne trošiš na taksi“, ponudio je.

Odbio sam ga. Mirzu ću posjetiti zbog duga prema ministru i kao novinar koji je već stekao obavezu tamo gdje nije morao. Tako sam mislio, ali ništa od toga nisam rekao. Slušao sam dok mi je objašnjavao da ćemo razgovarati pod nadzorom stražara, da se posjete snimaju i da mu poslije ne moram ništa javljati. Prešutio sam da nisam ni imao namjeru. Uostalom, saznam li bilo šta zanimljivo, objavit ću. Još nisam prestao vjerovati kako je najgluplji posao represivnog aparata praćenje i prisluškivanje novinara koji svoj posao nisu pretvorili u uslužnu djelatnost ili sa njom kalkuliraju. Profesionalci objavljuju sve što saznaju i smatraju bitnim, pa je puno jeftinije kupovati novine u kojima pišu nego angažirati obavještajce i tehniku da bi se kontrolirao proces prikupljanja informacija.

I Mirzi sam kasnio. Opet je padala kiša, bila je gužva, taksi sam, umjesto uobičajene tri, čekao dvanaest minuta, na svakom je semaforu bilo crveno svjetlo, na dvije raskrsnice su saobraćajni policajci pravili dodatnu gužvu. Taksista se držao sarajevskog običaja: nije prestao pričati za sve to vrijeme. Govorio je o Mersihi, svom zlatu, koja ide u frizersku školu pa će joj on kada završi otvoriti salon Mimi; o nekom Salki koji je kupio psa za dvije hiljade maraka, a on mu izgrizao kauč; o tome da su bolji brisači na Škodi nego na bilo kojem korejskom automobilu, te o jednoj gospođi koja ga svakog petnaestog u mjesecu nazove, naruči vožnju sve do Trebevića i pola sata gleda u zelenilo. Poslije uredno plati koliko taksimetar otkuca.

Ne znam koliko dugo smo šutjeli nakon što mi je rekao da su mu umrli roditelji. Gledao je kroz prozor, ja u njega, zatvorski čuvar u obojicu.

„Što lijepo pada“, progovorio je konačno.

„Meni pada ružno“, uzvratio sam.

„Poželio sam se kiše“, kazao je Mirza.

Imao sam stotinu, dobro, lažem, možda deset-petnaest pitanja koja sam mu želio postaviti, ali mi se svako činilo neumjesnim. Uostalom, red bi bio da ga pitam smijemo li razgovarati kao novinar i osumnjičeni terorista. Izgledao mi je, istina, kao neko ko čeka da ga se nešto upita, ali sigurno ne to zašto se priključio takozvanoj Islamskoj državi. Jedino gluplje bilo je razgovarati o vremenu ili o tome da kiša pada, ni lijepo niti ružno, već da samo pada, i da će, sudeći po vremenskoj prognozi kojoj vjerujem, onoj na norveškoj stranici Yr, padati do sutra uvečer.

„Nadam se da ti nije problem što si ovdje“, rekao je Mirza i nastavio: „Mislim, ne znam ni ja što sam to reko, al kad su me već pitali... Ovaj, ja nemam ovde nikog. Svi su mi ostali tamo. Čudno je to kad čovjek nije na svom, pogotovo ovako...“

Upitao sam ga kako to misli da nije na svom, ako je rođen tu, u Bosni, stotinu i dvadeset kilometara od Pritvorske jedinice Tužiteljstva BiH, u Ulici Ive Andrića u Tuzli. Samo se osmjehnuo i izgovorio kako ja to ne razumijem. Zahvalio mi se što sam došao, kazao da nemam nikakvu obavezu da ga posjećujem, ali da bi me volio još koji put vidjeti.

„Zašto?“, upitao sam.

„Eto tako“, odgovorio je. „Posjete su srijedom i nedeljom. Jedan od ta dva dana izabere ko hoće. Al ti, jelde, možeš kad hoćeš?“

Upitao sam ga kako to misli. Znao je da se pravim budala i da lažem lošije nego inače.

„Allahova je volja bila da se sretnemo“, izgovorio je i pogledao prema čuvaru.

Tog dana počela je nastajati ova knjiga. Nisam mislio da ću je napisati i nisam imao pojma šta ću sa onim što saznam o Mirzi Kasumoviću, ali sam odlučio da ću se vratiti u sobu za posjete. Pretpostavio sam kako će me pokušati preobratiti, objasniti mi da sam u krivu, da griješim, da me moje muslimansko porijeklo na nešto obavezuje i da samo Allah zna kada je kome vrijeme da mu se vrati. Želio sam, danas mi se čini, iako nisam siguran, uživati u njegovom porazu.

Na neki čudan način i iz njemu znanih, meni prešućenih razloga, kao da je uživao u mojim pokušajima da mu objasnim razliku između normalnog i njegovog života; između mog, recimo, kreditnog podaništva i njegovog religioznog; između razumnosti svih mojih i nerazumnosti jedinog njegovog odabira. Nije bio, kako uobičavamo reći u redakciji, lak sugovornik, ali jeste zanimljiv. Nisam dobio priliku da ga porazim. On nije ni pokušao pobijediti mene. Svaki moj neuspjeh i njegovo strpljivo slušanje nakon kojeg bi mi prepričao neki detalj iz djetinjstva, vraćali su me na stolicu prekoputa njega, ispod nadzorne kamere i lijevo od stražara.

Od svih tri hiljade registriranih taksi vozila i vozača u Sarajevu, poslali su mi istog onog koji me i dovezao. Opet je pričao da on, Faketa i Mimi svake nedjelje kada je lijepo vrijeme idu na izlet na Trebević. Faketa mu je valjda supruga.

 


  KLJUČNE RIJEČI:   Emir Imamović Pirke / terorist / treći ulomak /

 

 

 

 

  komentara   KOMENTARI:

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.