Priča s Krapnja (2): Kako su lokalni šerifi iz dijaspore na otok donijeli glupost i zloću - ŠibenikIN - News portalŠibenikIN - najčitaniji portal Šibensko-kninske županije

Županija  •   OBJAVA: 21.08.2019, 09:20h   •    

Otvoreno pismo

Priča s Krapnja (2): Kako su lokalni šerifi iz dijaspore na otok donijeli glupost i zloću


  Ilustracija/Arhiva/ŠibenikIN Priča s Krapnja (2): Kako su lokalni šerifi iz dijaspore na otok donijeli glupost i zloću
PIŠE Š.I.
OBJAVA 21.08.2019, 09:20h

Dečko mi ovdje stanuje deset godina, ja već tri. Imamo redovite poslove, plaćamo račune, živimo u legalnoj kući, brinemo da nam je okućnica čista i uredna, plaćamo porez za apartmane i koncesiju kako bismo gostima mogli pružiti još ljepše iskustvo ljetovanja. Ne možemo biti čišći. Ali u očima dijaspore mi smo smeće.

 

Ne znam sjećate li se, ali prije nekoliko mjeseci ovaj je portal objavio moje otvoreno pismo. Ako vam se ne da čitati moju žalopojku, evo kratkog sažetka: provela sam cijelo proljeće ove godine boreći se sa susjedima koji su krenuli u ilegalno preuređenje objekta na pomorskom dobru, koji je i slučajno na mulu za koji plaćam koncesiju gradu Šibeniku. U tu svoju donkihotovsku borbu pokušala sam uključiti sve nadležne institucije, ali okrutna stvarnost života u lijepoj našoj dala mi je finu pljusku u lice. Naime, zahvaljujući vezama i vezicama voditelja gradnje tog spornog gradilišta u kombinaciji s generalnom nesposobnošću naših institucija, dogodilo se jedno veliko ništa. Na objektu se i dalje nastavilo graditi, jedan dio pomorskog dobra omeđen je gredicama cvijeća, a na drugom su slične poveće gredice uzurpirale površinu koja se po svakoj logici i zakonu može smatrati javnom. Ali, tako vam je to u Hrvatskoj. Jedino su komunalne službe izašle na teren kada sam ih zvala jer se gradilište opet otvorilo u srcu sezone. Nije da ih je to spriječilo u daljnjem radu, samo malo usporilo.

I nakon takvog proljeća, stiglo je i ljeto. U istom revijalnom tonu. Dapače, razina gluposti i zloće pojačala se do maksimuma. Stoga ću vam u današnjem broju pisati malo o tome kako sam provela ovo ljeto. U duhu onih školskih zadaćnica koje smo uvijek morali pisati nakon praznika. Upozoravam vas, ovdje neće biti ničega romantičnog, samo horor s elementima komedije. Pa krenimo!

Vladajuća elita

Ja Krapanj smatram krasnim otočićem. Sav je romantičan u toj svojoj starosti, s minijaturnim kućama, rukom zidanim mulima, lijepom šumom i šetnicom koja sada okružuje čitav otok. Ma prekrasno! Ali usred ovog mjesta upalio se jedan prišt i pun je gnoja. Taj gnoj čine glupost, zloća i prepredenost jednog dijela populacije – dijaspore. Da se razumijemo, ne govorim o povratnicima. Povratnici su ljudi koji su u nekom trenutku svog života otišli odavde, živjeli negdje drugdje i onda se odlučili vratiti pod stare dane u svoju rodnu grudu. I to je lijepo. I među takvim ima kukolja, ali prevladavaju normalni ljudi. Ali dijaspora je sasvim druga priča. To su ljudi koji su otišli odavde te i dan-danas žive u stranim zemljama, mahom Australiji, Americi i Kanadi. Ti ljudi ovdje dolaze na ljetovanje. Jednako kao što Zagrepčani odlaze u svoje vikendice na more provesti ljetne praznike. Takva dijaspora, međutim, sebi daje za pravo određivati kako će se živjeti na Krapnju.

Dakle, ljudi koji ovamo dolaze jednom godišnje na maksimalno mjesec dana kroje sudbinu ljudima poput mene koji ovdje stanuju 365 dana u godini -  i ljeti kada je lijepo i zimi kada se vidi sva težina života na otoku. Jesam li ja jedina kojoj ta matematika ne štima? S obzirom na to da je ovogodišnja sezona bila u najmanju ruku jadna, nije bilo turista koji bi sakrili lokalce i sve te wannabe lokalce. Tako je odjednom onaj gnojni prišt zasjao u svoj svojoj gadosti. Ove godine, kao nikada do sada, vidjelo se kako je dijaspora ovdje vladajuća elita. Zašto? Jer imaju para. A što nemaju? Iskreno, pameti. Na žalost, većina (ne svi) tih ljudi otišla je u vrli novi svijet, ali nije u njemu zapravo živjela. Skriveni u enklavama Hrvata i hrvatstva, ti su ljudi proveli život plačući za domovinom i želeći se vratiti u mjesto iz koje su otišli.

Međutim, godine su prolazile i vremena su se mijenjala. Napredak je bio neizbježan, barem onaj minimalan. Ali to kao da se dijaspori ne sviđa. Oni bi najviše voljeli da stvari ostanu točno onakve kakve su bile. Prije 50 godina. Prije 100 godina. Ma i prije 300 godina. A kako imaju para i podršku većeg dijela lokalaca, koji u njima vide bogove, mogu si priuštiti povratak u prošlost. Tako se lijepo privatiziraju muli i uzimaju se javne površine na temelju one vječne „tu je moj dida veziva brod prije 100 godina“. Financiraju se projekti mimo svih zakona, pa onda dolazi Kapetanija i sprečava daljnje privatiziranje i uređenje obale bez ičijeg odobrenja. Na kraju, dobili smo i prijedlog uređenja otoka – naime, Krapanj će postati Monte Carlo Šibensko-Kninske županije, s nizom novih lukobrana duž cijele prednje strane otoka (one koja gleda prema Brodarici), što podrazumijeva rušenje svih postojećih mula. Trebam li naglašavati da je Krapanj zaštićen u cijelosti kao kulturno-povijesna baština? I da su upravo ti autentični muli jedan od njegovih zaštitnih znakova? E pa, oni bi njih sve sravnili i poravnali cijelu prednju stranu otoka. Srećom, ubacili su i veliko parkiralište na otok (???), pa će narod lakše oplakati izgubljene mule. S obzirom da nam je na vlasti sada HDZ i da je u tom planu svoje prste imala dijaspora, gotovo pa nisam ni iznenađena.

I dok dijaspora tako kroji veliku budućnost za naš Krapanj, biraju se podobni i nepodobni. Podobni su, naravno, oni koji sve njihove gluposti prihvaćaju s osmijehom na licu. To su ljudi poput jedne gospođe koja je rekla da je nakon dolaska jednog od članova australske dijaspore (našeg lokalnog šerifa, jel'te) i trava zelenija. Da nisam čula kako to govori, mislila bih da me netko zajebava. Ali, kao što rekoh, velika ih većina idolizira poput bogova i rade što god im se kaže. Potom su tu oni koji ne podržavaju njihova djela i planove, ali ne žele se pačati i raditi si probleme, pa šute. To su većinom Hrvati koji ovamo dolaze u svoje vikendice. Ljudi su na godišnjem odmoru, ne da im se zamarati lokalnim problema. Čak i kada ne spavaju od svakodnevnih noćnih derneka lokalne dječurlije, s osmijehom na licu prolaze pored njihovih roditelja. Takvi ne smetaju puno dijaspori i lokalnim banditima – možda ih nisu uspjeli potpuno kupiti, ali barem im se miču s puta.

Bijeg nije opcija

A onda smo tu mi nepodobni. E, nas je malo, ali mi smo oni koji se ne daju kupiti i koji se ne miču s puta. I mi smo njihov najveći problem. I zato nam ne daju živjeti. Evo, dečko i ja smo okruženi dijasporom. Jedni su oni susjedi s početka priče, Amerikanci, a drugi su Australci. Oni nam dolaze ispred kuće i provociraju. I provociraju. I provociraju. Jer mi smo njima uzeli. Naša kuća, koja je legalna, zapravo je njihova. Muli ispred naše kuće, za koju plaćam koncesiju, zapravo su njihovi. Brodove bi nam potopili, kuću spalili, a nas maknuli odavde da nas više ne vide. Doslovno. Znam jer mi se jedna gospođa iz Australije ovo ljeto unijela u lice i pitala me zašto sam ja uopće ovdje došla, te mi rekla da će me maknuti odavde. Inače, ja nju ne poznajem. Morala sam joj tražiti ime po Facebooku. Što moraš učiniti da ti potpuni stranac kaže kako te želi maknuti odavde? Koji je moj grijeh? Jedan drugi stanovnik otoka, koji im se isto odbija maknuti s puta i dati im ono što njemu legalno pripada, postao je meta grafita. Nepismenih grafita, ali vrlo neukusnih, koji niču po cijelom otoku u sred noći. To dijaspora ne piše, ali plaća da se piše. Jer nepodobni se moraju ukloniti.

Tako mi živimo ovdje na ovom krasnom otočiću. Mi nepodobni. Dečko mi ovdje stanuje deset godina, ja već tri. Imamo redovite poslove, plaćamo račune, živimo u legalnoj kući, brinemo da nam je okućnica čista i uredna, plaćamo porez za apartmane i koncesiju kako bismo tim istim gostima mogli pružiti još ljepše iskustvo ljetovanja. Ne možemo biti čišći. Ali u očima dijaspore mi smo smeće. Stranci. Mi smo njima nešto uzeli. Mi njima ne damo živjeti. Da se podsjetimo, oni žive negdje drugdje. Mi živimo ovdje. I mi smo žrtve konstantnog terora. Ne možemo mirno spavati jer ne znamo kada će nam se dogoditi sljedeće sranje. Ja već imam i zdravstvene posljedice od stresa. Dečko mi je kronično neispavan. Znam, znam, ljeto je došlo kraju, dijaspora će otići kući i Krapanj će se opet vratiti na svojih stotinjak stanovnika. Da, problemi su privremeno nestali. Ali vratit će se sljedećeg ljeta, još veći i još gori. I tako u krug. Dok ih netko ne zaustavi. Taj je zadatak na nama nepodobnima jer se pokazalo da se u institucije države Hrvatske ne možemo pouzdati. Hoćemo li uspjeti? Ne znam. Ali moramo. Jer ovdje se više ovako ne da živjeti. Nemojte mi savjetovati da se preselim jer bijeg nije opcija.

Ovog sam ljeta svašta naučila, ali neću daviti lekcijama. Ne, zanimljivije je da sam možda napokon riješila jedan misterij. Uvijek me mučilo zašto su uvodne riječi pjesme o Krapnju „Oj, ti, Krapnje, selo na vidiku“. Nije mi bilo jasno zašto je pjesma napisana kao da pjevaju ljudi koji gledaju Krapanj, a ne oni koji na njemu žive. Sada razumijem. Krapanj je najljepši kada se gleda s druge strane. S kopna. A pogotovo iz Australije i Amerike. Iz daljine se ne vidi taj gnojni prišt koji nagrđuje cijeli otok. Iz daljine se vidi otok, a ne čuju ljudi. I takav Krapanj je najljepši.

Ira Volarević

 


 

 

 

 

  komentara   KOMENTARI:

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.