Da nije bilo 'ustanka' hrvatskih akademika, izgubili bismo najveći dio srednjovjekovnog Šibenika oko katedrale - ŠibenikIN - News portalŠibenikIN - najčitaniji portal Šibensko-kninske županije

Zaboravljeni ...  •   OBJAVA: 07.03.2020, 10:55h   •    

Kolumna

Da nije bilo 'ustanka' hrvatskih akademika, izgubili bismo najveći dio srednjovjekovnog Šibenika oko katedrale


PIŠE Ivo Glavaš
OBJAVA 07.03.2020, 10:55h

Sva je sreća da danas živimo u demokratskom društvu i slobodi medija pa kad govorimo o nekim ljudima i zahvatima na spomenicima kulture u prošlosti, trebamo uvijek imati kritički odnos.

 

 

„Projekt arhitekta Harolda Bilinića koji nam je dan na uvid, po svom volumenu, razradi u detaljima i specifičnom arhitektonskom izrazu, a stranom sredini za koju je predviđen, ne predstavlja prihvatljivo rješenje problema izgradnje u okolišu katedrale.“

Tako su poslije Drugog svjetskog rata Općini Šibenik pisali hrvatski akademici iz Odjela za likovne umjetnosti tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, a danas Hrvatske akademije. Među njima su i neka od najvećih hrvatskih imena kao što je kipari Antun Augustinčić, Frano Kršinić, Vanja Radauš, slikari Ljubo Babić, Krsto Hegedušić, Jerolim Miše, Marino Tartaglia i Marijan Detoni, arhitekti Drago Galić, Mladen Kauzlarić i Andre Mohorovičić. Najbolji umjetnici koje je Hrvatska imala, možda ikad u svojoj povijesti, ustali su protiv projekta arhitekte Harolda Bilinića, kojim se trebala regulirati obala ispred katedrale sv. Jakova. U čemu je Bilinićev „grijeh“ i što je izazvalo takav „ustanak“ akademika?

Prema Bilinićevom rješenju prostora ispod katedrale sv. Jakova, trebalo je porušiti sve zgrade koje su pripadale nekadašnjem samostanu sv. Dominika i sagraditi trijem s nizom arkada na njihovom mjestu. Da ne govorimo da je ispred katedrale planirao gradnju golemih lukobrana. Gradnja trijema s arkadama nema nikakve veze s tradicionalnom gradnjom u Dalmaciji. Zgrade, koje je planirao porušiti, bile su dio nekadašnjeg dominikanskog samostana i imaju veliku povijesnu vrijednost. Tako je jedna osoba, potezom kista, uzela sebi za pravo „regulirati“ tisućljetnu povijest Šibenika.

I skoro je prošlo.

Ovako je Bilinić zamišljao prostor ispred katedrale

Hrvatski akademici u pismu dalje navode da „rješenje veličine i oblika svih okolnih novoprojektiranih objekata treba da bude rezultat jedne studiozne analize i pretprojekata… uz suradnju kruga stručnjaka“. Pismo zaključuju rečenicom kako su uvjereni da će Općina Šibenik „znati i htjeti da zaštiti općenarodne kulturne vrednote od svih zahvata koji bi te vrednote devalvirali“.

Hrvatski akademici tim pismom pokazali su se puno bolji poznavatelji zaštite spomenika i konzervatorske prakse od Bilinića kojeg neki danas nekritički hvale kao velikog konzervatora. Štoviše, prije nekoliko godina je objavljen članak pod naslovom: „Senzacionalno otkriće o tvrđavi sv. Mihovila: Ljetnu pozornicu arhitekt Harold Bilinić nacrtao je još 1954. godine!“ Sva sreća da su prije toga akademici pisali Općini Šibenik, jer bi izvođenjem Bilinićevog projekta na tvrđavi sv. Mihovila doslovno „nestao“ njen zapadni dio, koji bi bio pretvoren u grčki teatar.

Tko je arhitekt Harold Bilinić? Splićanin koji je studij arhitekture završio 1922. godine u Firenci u Italiji. Bio je suradnik velikog hrvatskog kipara Ivana Meštrovića na brojnim projektima, od kojih se izdvaja Dom hrvatskih likovnih umjetnika u Zagrebu. Nakon Drugog svjetskog rata glavni je arhitekt na obnovi šibenske Velike lože, bombardirane na Svetu Lucu 1943. godine, koju godinama pogrešno zovemo Gradskom vijećnicom. Loža uopće nije obnovljena dosljedno konzervatorskim standardima, već je jednim dijelom proizvod „mašte“. Naime, u ostacima Velike lože nije provođeno nikakvo istraživanje pa tako o unutrašnjosti Lože ne znamo gotovo ništa. Danas se na taj način ne obnavljaju spomenici kulture, jer još od 1964. godine postoji tzv. Venecijanska povelja koja regulira osnovna pravila obnove spomenika. A obnova šibenske Velike lože sve je samo ne obnova po tim pravilima.

Pismo hrvatskih akademika Općini Šibenik, dugo je skrivano od javnosti. Objavljeno je tek 1961. godine, kad je priča oko radova podno katedrale bila prošlost. Sva je sreća da danas živimo u demokratskom društvu i slobodi medija. Stoga, kad govorimo o nekim ljudima i zahvatima na spomenicima kulture u prošlosti, trebamo uvijek imati kritički odnos. Premda ljude često nije moguće odvojiti od vremena u kojem žive, pravila po kojima postupaju moraju biti univerzalna. Ta univerzalna pravila izradila su puno veća svjetska imena od onih koja su obnavljala neke šibenske spomenike. U vrijeme interneta nitko više nije „kulturna provincija“, a podaci o međunarodnim standardima i normama obnove spomenika kulture svima lako dostupni.

Inače, tko zna što bi nekome palo na pamet učiniti s povijesnom jezgrom Šibenika, najljepšom slikom na Mediteranu?

 


 

 

 

 

  komentara   KOMENTARI:

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.