Kad malo promisliš 10 godina nije malo vremena, a opet brzo to nekako prođe u nekom trčanju za poslom, svirkom, probama i ne znam ni ja za čim ili kim ( jel' to neka vrsta instrumentala gramatičkog ili glazbenog?…hmmm). Neka djeca su već narasla, a tad su bile bebe i sve te nekako navodi da pričaš o tome “Eee, ne znaš ti kad smo mi bili na Terraneu…!

Pomalo već mitski festival je došao u naš tada još uvijek uspavani grad i prodrmao sve pa je bilo i pohvala i pokuda, ali uglavnom nije se moglo reći da je bilo dosadno. Te tri godine koliko je festival opstao se nije samo čekalo ljeto, već se čekao i festival u vojarni “Bribirskih knezova“. Grad je živnuo ne samo u kvantitativnom smislu, jer je odjednom u tih tjedan dana koliko je trajao prvi Terraneo, stanovništvo bilo bogatije za otprilike 10 000 većinom mladih duša iz svih krajeva svijeta što je meni osobito bilo jako milo, već i u kulturološkom smislu jer je svojom gravitacijom taj festival privukao još hrpu kulturnih događaja (u jednom trenu smo izbrojali 27 festivala koji su obuhvatili razne interese kroz čitavu godinu na gradskom području). Nije “jako loše“ zar ne?

Kao izvođač sam nastupio sa svojim sastavom L'kok na Aqua pozornici. Još je bio dan, toplo ljetno predvečerje, a mi smo bili poprilično usvirani i željni sviranja pred festivalskom publikom. Kako je još bio dan (mislim da je bilo negdje oko 17:30h kad su počinjali prvi nastupi), malobrojna publika je tražila spasonosni hlad koji su stvarali hangari s obje strane koncertnog prostora, tako da je koncert zapravo prošao bez gužve u kojoj su uživali izvođači koji su nastupali u kasnijim satima. No svejedno, to nas nije omelo. Uostalom, nasvirali smo se pred praznim prostorima tijekom godina, tako da nam to nije bilo ništa novo. Svakako nam je bila velika čast što smo bili pozvani nastupiti na jednom tako velikom događaju.  Rade Kristić mi je tada rekao jednu odličnu stvar:

 - Prvo ti sviraš i na plakatu stoje mala slova imena tvog benda, a onda ti budeš uporan i s vremenom ta slova postanu sve veća.

Rade je naravno bio u pravu.

Ono što je meni ostalo u pamćenju je druženje, dobro raspoloženje i jedan svojevrsni optimizam koji se uvukao u cijeli grad što je nabilo okruženje pozitivnom energijom koja nam je doista trebala.

Medijska prisutnost i reklama u tolikoj mjeri koju je Šibenik dobio za vrijeme Terranea je takva da ne postoji gradski budžet koji bi to mogao platiti. Slike našeg grada su otišle u svaki kutak planete i to također ne smijemo zaboraviti. Svijet se odjednom počeo zanimati za jedan gotovo zaboravljen prekrasan grad na jadranskoj obali.

Terranea danas nema, tvrđave su se obnovile i zauzele su dominantnu poziciju u kulturnoj ponudi ( što je svakako lijepo), na Martinskoj se ponovo skuplja ekipa, ovaj put u malo drugačijem ali i dalje fenomenalno pozitivnom sastavu, i njima želim svu sreću u organizacijskim glazbenim podvizima koji su ispred njih, a ja i dalje pohodim Azimut gotovo na dnevnoj bazi.

Prvi Terraneo je bio rezultat strašnog rada, odricanja i volje koja je graničila sa ludilom i stoga Hrvoje, Mate, Sunčica, Sonja, Glava, Ivan i mnogi drugi ( molim vas oprostite mi jer se jednostavno ne mogu sjetiti svih dragih ljudi koji su sudjelovali ) jedno veliko HVALA!

Ante Prgin