“Prošli tjedan”, piše novinarka Rebecca Seal za Guardian, “propustila sam važan sastanak jer nisam na mobitel postavila podsjetnik. Osobu koja me čekala ostavila sam da sjedi u kafiću. Kasnije taj isti dan, isti tren sam se uspjela sjetiti imena glumice koja je glumila tetu Willa Smitha u Princu s Bel-Aira 1991.”

Pamćenje je čudno, nepredvidivo, i nešto što još ne razumijemo u potpunosti sa znanstvene strane. Kad se dogode rupe u pamćenju, jednostavno je i logično za to okriviti tehnologiju. Znači li više memorije u telefonu manje memorije u našim glavama? Gubimo li sposobnost prisjećanja zato jer očekujemo da će naši mobiteli obaviti taj posao umjesto nas?

Prije pametnih telefona, svi mi smo pamtili gomile telefonskih brojeva, a naša sjećanja bila bi neka vrsta kognitivne mape razvijene tijekom vremena da nam pomogne koračati kroz život. Za korisnike pametnih telefona, to više nije slučaj.

Naši mozgovi i naši mobiteli zajedno čine kompleksnu mrežu interakcija. Još od 2000-ih sve se više oslanjamo na naše pametne telefone, a to je ubrzano tijekom pandemije, kao i općenito korištenje interneta.

Dugi periodi stresa, izolacije i iscrpljenosti, već je poznato, imaju negativan utjecaj na naše pamćenje. Čak 80 posto ispitanika u anketi istraživačice Catherine Loveday 2021. izjavilo je da misle da im je pamćenje gore nego što je bilo prije pandemije.

Mnogi su utjehu našli na društvenim mrežama. Istovremeno, beskrajno ‘scrollanje’ kroz društvene mreže može ostaviti traga na naše mentalno stanje, a konstantne notifikacije i naš poriv da ih provjeravamo utječe na to čega se i kako prisjećamo, ako i uopće.

Što se dogodi kada dopustimo da za nas neke stvari pamti uređaj? Jesmo li toliko ovisni o pametnim telefonima da će to promijeniti način na koji naše pamćenje funkcionira? Ili je ovo samo slučaj da tu i tamo zaboravljamo stvari na koje nemamo podsjetnike?

Neurolozi su podijeljeni. Chris Bird, profesor kognitivne neurologije na sveučilištu u Sussexu kaže da su ljudi oduvijek koristili alate da bi rasteretili pamćenje – zapisivali smo bilješke, na primjer – što nam je omogućilo da živimo kompleksniji život.

“Nemam problem s tim da koristimo vanjske alate da poboljšamo svoj proces razmišljanja. To činimo sve češće, što nam oslobađa prostor da se koncentriramo i prisjećamo drugih stvari”, kaže Bird.

On misli da su stvari koje zapisujemo u svoje telefone najčešće one koje ljudski mozak teško pamti.

“Ja uslikam svoju kartu za parkiranje da bih znao kad će isteći. Naši mozgovi nisu razvijeni da bi pamtili tako specifične stvari koje će nam trebati samo jednom. Prije nego što smo imali uređaje, bilo bi teško zapamtiti kada točno se moramo vratiti do auta”.

Profesor Oliver Hardt, koji proučava neurobiologiju sjećanja i zaboravljanja na sveučilištu u Montrealu, mnogo je oprezniji.

“Jednom kad prestanete koristiti svoju sposobnost pamćenja, ona će se smanjiti, a zbog toga ćete još više koristiti pametne telefone”, kaže on. “Koristimo ih za sve. Ako odete na neku stranicu u potrazi za receptom, klikom miša ćete popis sastojaka dobiti na telefon. To je jako praktično, ali praktičnost ima cijenu. Zdravo je da neke stvari pokušamo pamtiti”.

Hardt misli da smo pretjerano ovisni o GPS-u. “Možemo predvidjeti da će duže korištenje GPS-a vjerojatno smanjiti gustoću sivih čestica u hipokampusu. Smanjenje sive tvari u tom dijelu mozga dolazi sa serijom drugih simptoma kao što je povećan rizik od depresije, ali također i nekih vrsta demencije. Navigacijski sustavi ne traže od vas da formirate kompleksne geografske mape. Umjesto toga, samo vam kažu kamo trebate ići: Skrenite lijevo na sljedećim semaforima”.

Takve upute ne aktiviraju hipokampus za razliku od strategija koje zahtijevaju poznavanje karte i orijentacije na njoj, što zahtijeva kompleksne operacije u mozgu, upozorava Hardt. Čitanje karata je teško i zato često taj posao ostavljamo GPS-u. Ali komplicirane operacije su dobre za vas, dodaje, zato jer aktiviraju kognitivne procese i strukture u mozgu.

Hardt još nema podatke, ali vjeruje da bi cijena korištenja navigacijskih sustava mogao biti veliki skok u slučajevima demencije.

“Što manje koristite mozak, dijelove koji su zaduženi za komplicirane stvari kao što je kognitivna fleksibilnost i epizodna sjećanje, veća je vjerojatnost da ćete razviti demenciju”, kaže. “Studije pokazuju da je teško dobiti demenciju ako ste sveučilišni profesor, ne zato jer bi ti ljudi trebali biti inteligentniji, već zato jer oni i u starosti obavljaju poslove koji su mentalno vrlo zahtjevni”.

I dok pametni telefoni mogu biti fantastičan izvor novih znanja, također nas mogu odvući od življenja u sadašnjosti. Nećemo više primijetiti lijep dan jer nam je pogled fiksiran na ekran. Ako ne doživimo iskustvo kroz koje prolazimo, manje je vjerojatno da ćemo ga se kasnije moći sjetiti, a to znači da nam se smanjuje sposobnost smišljanja novih ideja i sposobnost za kreativnost.

Wendy Suzuki, poznata neurologinja, nedavno je rekla: “Ako se ne možemo sjetiti što smo radili, to nas mijenja. Dio mozga zadužen za pamćenje definira našu osobnu prošlost. On definira tko smo mi”.

Drugim riječima, kako kaže autorica Catherine Price, “ako ne obraćate pozornost, nećete se sjećati ničega”.

Nemoguće je dobiti točne informacije jer nitko nije mjerio razine intelektualne kreativnosti prije eksplozije pametnih telefona, ali Price je uvjerena da bi pretjerano korištenje mobitela moglo umanjiti našu sposobnost za spoznaju.

“Spoznaja znači da mentalno možete spojiti dvije različite stvari. Ali ako želite moći spoznati, biti kreativni, morate imati puno sirovog materijala u glavi, jednako kao što ne možete skuhati ručak ako nemate sastojke – ne možete spoznati ništa ako nemate materijala u mozgu, a materijal je dugotrajno sjećanje”.

Pametni telefoni su, naravno, napravljeni da nam oduzimaju pozornost. “Aplikacije koje zarađuju na našoj pozornosti su dizajnirane da nas ometaju”, kaže Price.

“Notifikacije gledam kao nešto što ometa, jer to je to što one čine”.

Oliver Hardt kaže da mobiteli iskorištavaju našu prirodu.

“Čovjek je vrlo ranjiva životinja. Jedini razlog zašto nismo izumrli je naš superiorni mozak – morali smo se jako dobro prilagođavati okolišu da bi izbjegli predatore i pronašli hranu. Naša pozornost brzo ‘bježi’, a kad se to dogodi, sve što smo dosad radili prestaje, što znači da ne možemo raditi više stvari istovremeno. Kad se na nešto fokusiramo, to je mehanizam za preživljavanje: ako ste u savani ili džungli i čujete da puca grana, sva vaša pozornost ide na to – to je korisno, uzrokuje kratkoročni stres, optimizira naše kognitivne sposobnosti za bijeg ili borbu”.

Ali ta sposobnost je danas puno manje korisna.

“30.000 godina kasnije, imamo taj isti mozak, i svaki ping na mobitelu je ekvivalent grane u šumi koja puca, simulirajući ono što smo mi nekad bili – ustrašene životinjice”, govori Hardt.

Očito je da nema života bez pametnih telefona. Potrebni su nam da dođemo do ureda, platimo ulaznice za evente, odgovaramo na emailove, pozive i poruke. Teško je ne imati telefon. Što, dakle, da učinimo?

Psiholog i profesor Larry Rosen kaže da su njemu najdraži periodi odmora: “Počnete raditi što god hoćete na svom uređaju na jednu minutu, i onda stavite alarm na petnaest minuta. Okrenete telefon ekranom prema dolje i ostavite ga u blizini. Nastavite to činiti dok se ne naviknete na pauzu od 15 minuta, a tada period produžite na 20. Ako možete doći do 60 minuta fokusa bez tehnologije, to možete smatrati uspjehom”.