Piše: Josip Antić

Trojac za grad

Nabrojani trojac iskusni su samozastupnici, reklo bi se izaslanici grupe za samozastupanje  šibenske Inkluzije, ovjereni od njenih članova da gradskoj vlasti predoče svoje želje pritužbe i molbe.  Vezane su uz dane kad cijeli grad, sve njegove javne površine vriju od ljudi, pršte od događaja, radionica, koncerata, posebnih večeri. Helena, Antonija i Renato žele u tog obilju naći i svoje mjesto.

„I mi bismo voljeli sudjelovati na više događaja, bolje provoditi slobodno vrijeme i vikende. To prijašnjih godina nije bilo moguće. Zato smo odlučili razgovarati s onima koji su na vlasti“, kaže Renato, kad smo se spominjali koji dan prije njegova službenog nastupa i svijetu uključive politike.

On je u Šibeniku već 5 godina (prije je živio u Splitu). Sad ima 27 godina, radi u inkluzivnoj radnoj zajednici, a više od svega obožava trap. Za tu glazbu potegao bi na kraj svijeta, ali teško mu je doći i do šibenskih pozornica.

„Koncerti su skupi, ja mislim da bi se grad mogao izboriti da mi u Inkluziji dobijemo koju kartu gratis, a ako baš ne ide, mogli bi nam dati neki osjetniji popust“, kaže Renato.

Antonija je u Inkluziji 13 godina, voli nakon odrađene smjene u butiku Mango u Dalmareu izaći među ljude, prošetati, popiti piće, vidjeti nešto lijepo za oko – a kad će ako ne sad kad je grad živnuo nakon zimske uravnilovke. 

„Najgore je kad si osuđen na pasivnost, kad sjediš i čekaš. Zato volim samozastupanje, jer me čini aktivnom i jer vjerujem da od toga ima koristi“,  objašnjava Antonija, dodajući kako to nije nešto s čim se čovjek rađa, nego iziskuje puno truda, vježbanja i upornosti.

 „Prošli mjesec sudjelovali smo u Konferenciji što ju je organizirala Udruga za samozastupanje iz Zagreba. Tamo smo čuli na koji se sve načine možemo učiniti vidljivima. To znači da znamo reći što tražimo i da znamo to reći na pravom mjestu. Tema ima puno; od prikrivene diskriminacije, do osmišljavanja slobodnog vremena i prava na zapošljavanje,“ objašnjava Helena.

Još nisu sigurni tko će, ona, Antonija ili Renato, reći zašto Udruzi treba bolji prostor za radne aktivnosti. Onaj koji sada koriste u Plavom neboderu, odradio je svoje, sada im treba nešto veći i njihovim okupljanima primjereniji prostor. 

S takvim dnevnim redom zakucali su taj petak na  vrata Azre Skorić, gradske više savjetnice za kulturu, socijalnu skrb i zdravstvenu zaštitu. S njom je stranu stola dijelio  Paško Rakić, viši stručni suradnik za udruge civilnog društva i sport. Na drugoj strani, u pratnji Antonije, Helene i Renata bili su Kristina Šubašić, inkluzivna zastupnica/rehabilitatorica te Ivana Mučalo, koordinatorica radnih aktivnosti.

Engleski protokol

Protokol je protokol, pa je tako i ovaj sastanak počeo na engleski način (ipak je to zemlja s dugogodišnjim demokratskom praksom). To će reći da se najprije razgovaralo o vremenu: točnije o  temperaturama mora i njegovoj pogodnosti za kupanje. Oće li kiša?

Šalu nastranu, Inkluzija i uredi grada Šibenika, kaže Ivana Mučalo dugo godina uspješno surađuju. U to ime samozastupnici su se zahvalili na dosadašnjim pogodnostima koje grad pruža kako bi im život bio što kvalitetniji.

„Kao jedna od važnijih novosti, bila je ta da nam je grad omogućio da konačno koristimo popust na gradskim linijama. Kad se zna da je karta prije koristila oko 500 kuna, a sad je 20 eura, to je za nas važna pomoć i dokaz da se naše inicijative slušaju“, kaže Helena, koja je tu odskočnu dasku iskoristila da pokrene pitanje pristupačnosti sadržaja kulturnih događaja, manifestacija i drugih društvenih događaja koje grad organizira, osobama s intelektualnim teškoćama.

Partnerstvo za uključivost

„Nije nam uvijek jednostavno doći u priliku da slobodno vrijeme ispunimo na pravi način. Mnogi koncert ostane neodslušan, neka izložba nerazgledana … Razlozi su različiti, nekad je to vrijeme održavanja, nekad skupa cijena ulaznica..“, kaže Helena. U gradu kažu kako to ne bi trebao biti nerješiv problem: Inkluzija ima poseban  partnerski statusu s institucijama u gradu.

Primjerice, Antonija sa svojom sestrom već godinama, na tjednoj bazi, koristi usluge knjižnice, a na web stranicama grada dokument "Strategija izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom grada Šibenika" za razdoblje 2021.-2025. trebao bi pojasniti koje sve pogodnosti samozastupnici mogu iskoristiti.

Pišem nula, pamtim dva

Ako je tako, pitao je Renato, što je s prostorijama radnog centra Inkluzije, zatraživši veći prostor . E tu je već odgovor bio nešto kompliciraniji: grad trenutno nema  prostorije koje bi odgovarale, točnije prostorije koje trenutno imaju prazne nisu prilagođene ili traže kompletno renoviranje… Ipak, rečeno je „imaju zahtjev na umu - ako se ukaže prilika“. Prevedeno na pučki – „pišem nula, pamtim dva“.

S kulturološkim i sportskim željama već ide lakše, dovoljno je uputiti mail sa željama vezanim uz neki događaj i – stvar se može smatrati riješenom. 

Samozastupnici i gradski poteštati složili su se  da socijalna empatija među Šibenčanima iz godine u godinu raste. Inkluzija nije jedina koja surađuje  s Gradom, trenutno surađuju i s predškolskim i školskim institucijama koji rade s osobama s invaliditetom.

Pola sata brzo prođe, a kao sladoled na kraju legla je pozivnica da korisnici Inkluzije besplatno posjete i obiđu novootvorene posjetiteljske centre: u Kanalu u Minerskoj uvali te izlet do Koraljnog centra na Zlarinu.

Što ostane nakon sastanka?

Helena, Anamarija i Renato, znaju da postoji vrijeme prije, za vrijeme i nakon sastanka. Ako prvi dio zahtijeva vježbu, drugi dobar jezik i uho, treći traži strpljenje. Ipak, opći dojam je zadovoljavajući.

„Doznali  smo malo više o onome što nam je bilo tek poznato. Upoznali se s nečim o čemu ništa nismo znali ili je tek pokrenulo“, pričala je Antonija kad je svoje dojmove priopćavala drugim korisnicima Inkluzije koji su svoje delegate dočekali u rednom centru.  Dečke suzanimale sportske aktivnosti o kojima im je pričao Renato, a pala je ideja o uključivanje u petanque, što je novi oblik boćanja koji se odvija u Rasadniku na Vidicima. Helena i Antonija su pričale o posjetima muzeju i knjižnici, pa je odlučeno da se gradu dostavi konkretan popis želja.

„Ovaj sastanak je završio pozitivno s obje strane, saznali smo mnogo toga što nismo znali, a Helena je predložila da se ovakvi sastanci, u kojima oni sudjeluju i u svoje ime nešto traže, lice u licem, trebaju češće održavati. Sastanci samozastupnika im jačaju samopouzdanje, glasniji su, odlučniji“, kaže njihova koordinatorica Ivana Mučalo.

Vidljiviji, glasniji, jasniji, ali ne bučniji. Reklo bi se, neki s Markova trga, što se vole zvati uvaženima - imali bi od Helene, Antonije i Renata - što naučiti.

Članci iz serijala o inkluziji financirani su iz programa poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije